dr. Sandra Santrač

Bosna i Hercegovina

Apstrakt:

U ovom radu su analizirana glavna pitanja tranzicije medija pod uticajem globalizacije kao i govor mržnje u njima. Mediji su nosili sa sobom i sve bitne odlike konkretnog socio-ekonomskog sistema.

Uvod

Raspadom bivše Jugoslavije i prekidom sukoba, mnogi eminentni kulturolozi, sociolozi, filozofi kao i univerzitetski profesori su usvojim naučnim i stručnim radovima opisali ulogu medija nakon sukoba i tragičnih događaja na ovim prostorima. Radovi nedvojbeno ukazuju da su mediji imali jednu od ključnih i neetičkih uloga, u širenju propagande i mržnje u korist tadašnjih političkih lidera.
Nažalost mediji godinama nastavljaju sa istom retorikom što je dovelo do zabrinjavajućeg porasta govora mržnje naročito u BiH medijima poslednjih godina. Bezbroj primjera emitovanih sa elektronskih i štampanih medija, pokazuje tendenciju porasta TV emisija i novinskih tekstova koji drastično podstiču međuetničku mržnju.
Zahvaljujući stilu pisanja, većina današnjih novinara, vokabularom najprizemnijeg uličarskog jezika, otvoreno širi mržnju koja je u permanentnoj eskalaciji. Tokom tranzicije na ovim prostorima društvo je bilo suočeno sa brojnim društvenim i političkim potresima. Uočene su velike promjene i na polju kulture. U medijima se mnogo ne diskutuje o kulturi. Odsutne su promjene kulturnih paradigmi što se odrazilo i na medije. Sa diskursom kulture odmah možemo da se nadovežemo na diskurs medija. Objektivno, na prostoru RS i BiH usljed konstantnih uticaja globalizacije i ekonomske krize, je onemogućen ozbiljniji socio-ekonomski razvoj što je nedvojbeno uticalo i na razvoj same kulture. S toga nas ne treba iznenaditi poražavajuća situacija u medijima na ovim prostorima koji su sa kulturološkog i sociološkog stanovišta na veoma niskom nivou.

Mogli bi se složiti sa izrekom koja kruži među novinarima: „Upitna je sloboda medija u BiH, ali ne i sloboda govora mržnje”. Opšte je poznato koliko mediji utiču na formiranje predstave o svijetu i postaju sve bliži masovnoj publici zahvaljujući senzacionalističkom pristupu, odabirom tema sa političkom pozadinom pa sve do lake zabave. Pojavom digitalne tehnologije, sredstava difuzije, komunikacionih satelita kablovske TV-e, optičke i računarske tehnologije, interaktivnih medija i multimedija, možemo zamisliti informativnu trku u uslovima informativnog „bombardovanja”.
Nekad su se senzacionalističke i trač novine nazivale „žutom štampom”. Danas su pod uticajem globalizacije tu funkciju preuzeli tabloidi. Tabloidi i sve savršeniji elektronski mediji uvode revolucionarnost u informativni prostor. Može se zaključiti da živimo u tabloidnom društvu ujedno okruženi internet konekcijama. Pojavom TV i štampanim medijima na web sajtovima, gledaoci i čitaoci imaju pristup informacijama i emisijama čije konzumiranje ne zahtjeva tačno vrijeme. Korisnici dobijaju veliku dozu anonomnosti pristupanjem internet stranicama, što opet nameće pitanje moguće zloupotrebe. Nisu vezani TV programima, a kasno uveče imaju pristup štampanim medijima za sutrašnje izdanje. Na taj način sustižemo novu eru informativnog obilja informacija pristupnih širokoj publici korisnika praktično svake minute, na bilo kojoj tački planete. Ujedno ulazimo u eru informaciskog društva masovnim korištenjem informacionih tehnologija. Međutim, porazna je činjenica da sa porastom moći medija ne raste odgovornost, a s njom etika, estetika i kritika.


Uloga i značaj masovnih medija

Masovni mediji nekog društva obuhvataju organizacije čije proizvode konzumira masovna publika. Osnovna funkcija masovnih medija je uz emitovanje ili štampanje vijesti je maksimalna komercijalizacija radi širenja masovne zabave - kulture kao što su film, TV serije, popularne knjige i muzika. Globalizacija je na ovim prostorima među prvima izvršila uticaj prije svega na masovne medije, odredivši stvaranje proizvodnje u ovoj industriji po mjerilima i uticaju Zapada. Pošto je osnovna uloga masovnih medija stvaranje profita po zapadnoj matrici, pojavljuju se menadžeri i marketinški stručnjaci. Zahvaljujući njima stvara se moćna i masovna produkcija koju neminovno prati i ranije navedena komercijalizacija u cilju sticanja profita. To neminovno dovodi do toga, da navedene masovne produkcije stvaraju masovnu kulturu, koja utiče na određivanje nove kulturne vrijednosti te vrši ulogu ujednačavanja i smanjenja kulturnih i društvenih razlika. Ove pojave stvaraju percepcije da je elitna kultura na margini društva na ovim prostorima a posebno u BiH, možda zahvaljujući tome što je Dejtonskim ustavom kultura izostavljena ili svedena na marginu. Naime u Aneksu 8 se spominje samo očuvanje nacionalnih spomenika.

Masovni mediji imaju više funkcija koji utiču na promjene u društvu. Pojedini masovni mediji pored funkcije proizvodnje zabave za ,,široke” mase, trebalo bi da imaju i funkciju stvaranja javnog mišljenja, kritike, edukacije, te doprinosa privredi zahvaljujući reklamama. Uticaj masovne kulture bi morao snositi i određenu socijalnu odgovornost. Međutim masovni mediji u zemljama tranzicije nisu dorasli svojoj ulozi u društvu.
U zemljama liberalne demokratije tržište medija ima samoregulatorni karakter koji utiče na kontrolu medija. U zemljama tranzicije masovni mediji koji su prešli u privatno vlasništvo su se morali odreći svoje osnovne zadaće, jer su vlasnici zainteresovani samo za profit, što se uglavnom odnosi na elektronske medije. Kad su štampani mediji u pitanju njihova funkcija je da služe i sarađuju sa političkim sistemom na način da će transparentno prenositi informacije u vezi sa temema od javnog interesa. Međutim, to u samoj BiH je dosta upitno. Pojava mas-medija, njihova funkcija i značaj, pokazuju koliko oni mogu biti interesantni političkim elitama radi eventualne potrebe manipulisanja masama.
Sljedeća značajna funcija masovnih medija je u cilju zaštite prava pojedinaca postavljajući se prema vlastima kao korektivni faktor. Uz proizvodnju zabave za koju je zainteresovana široka publika kao i emitovanjem reklamnih poruka, utiče na profit masovnih medija što bi trebalo da sačuva njihovu finansijsku samostalnost.


Mediji u BiH i govor mržnje

Na ovim prostorima počelo se sa privatizacijom medija uvođenjem novih zakonskih rješenja koja su se pokazala nepreciznim i lošim. To je dovelo do pada nihovog kvaliteta. Zakon je zbog određenih nepreciznosti dopustio „novopečenim” vlasnicima da otpuštaju radnike i smanjuju plate. U zakonu nije preciziran ni obim ulaganja, obaveze unapređenja kvaliteta rada, kao i garancija određenih obaveza prema radnicima. Rijetke medijske kuće iz inostranstva koje su učestvovale u privatizaciji medija u regionu se donekle ponašaju korektno, zahvaljujući prije svega etici poslovanja u svojim matičnim državama. To se uglavnom dešava iz razloga što među kupcima nema mnogo edukovanih novinara ili bilo koga iz kulturne elite. Ovakvo stanje u medijima zadesiće mnoge medijske kuće ne samo u BiH, već na prostoru bivše Jugoslavije i nekadašnjih članica varšavskog pakta, što će neminovno dovesti do još većeg pada kvaliteta koji će uzrokovati i pad kulture izražavanja. To je jedan od razloga stagnacije Jugoistoka evrope uz inertnost EU, koji su doprinjeli da naši prostori zaglave u prošlosti.
Privatizovanjem medijskih kuća od strane navedene strukture kupaca je jedan od uzroka pada etičnosti porasta govora mržnje a u cilju diskreditacije pojedinih ličnosti iz javnog i političkog života. Ovim pojavama se propuštaju pojedini normativni elementi prema kojima bi mediji u skladu sa konsenzualnom bazičnom zajedničkom politikom (na kojoj je morala insistirati tzv. Međunarodna zajednica), trebali promovisati nacionalni socio-ekonomski razvoj i kulturni identitet na ovim prostorima.

Posebno bi trebalo obratiti pažnju na pitanje razvoja nacionalne kulture i jezika, čiji predvodnici bi trebali biti akademski krugovi a ne politika. U suprotnom će se desiti da masovni mediji umjesto svog korektivnog faktora u društvu, kao i učešća u socio-ekonomskim promjenama u društvu dožive pad kvaliteta i finansijske teškoće, svrstavajući se u ime pojedinih debata. Ako mediji rade profesionalno, imaju odgovornost prema društvu i pojedincu, pomažu u razvoju demokratije i društva uopšte, što govori o ćelokupnom stanju u nekoj državi, a što bi pak podiglo kredibilitet kulturne i političkih elita na ovim prostorima. Politički analitičari EU bi iz analize stanja takvih medija lako mogli izvući zaključak o većem stepenu razvoja demokratije naše zemlje u tranziciji.
Međutim, u slučaju BiH, karakteristično je da mediji odražavaju složenu situaciju zbog odnosa i đelovanja političkih elita na vlasti kao i opozicionih političkih partija. Poznato je da su zbog neprevaziđenih kulturnih i vjerskih razlika, te nepomirljivih stavova pođeljeni i političari, što je uzrok podjele medija, koji su neprihvaćeni i osporavani na ovim prostorima u zavisnosti kom narodu i kom entitetu pripadaju. To se posebno uočava u đelovanju javnih TV servisa kao i pojedinih štampanih medija.
Međutim, ne može se izbjeći utisku da je od potpisivanja Dejtonskog sporazuma tzv. Međunarodna zajednica nastupala i djelovala neuravnoteženo prema sva tri većinska naroda u BiH. Ne ulazeći u razloge takvog đelovanja, smatramo da se zapadne zemlje ne mogu amnestirati od odgovornosti za sve složeniju situaciju u našoj državi, koja direktno utiče i na uređivačku politiku medija koja dopušta jedan surov i krajnje nekulturan govor mržnje. Posljedice takvih uređivačkih politika pomažu u međuetničkom širenju mržnje i sve više udaljuju stavove o organizaciji, funkcionisanju države te zajedničkog života. Posebno su takvoj situaciji doprinjeli OSCE i OHR, svojim djelovanjem odnosno nedjelovanjem pogotovo u domenu medija. Oni su smatrali da je dovoljno osnovati RAK (Regulatorna agencija za komunikacije BiH) i da će se riješiti razvoj i funkcionisanje medija na profesionalnoj i etičkoj osnovi.
U saopštenju OSCE-a obično pred izbore 2010. god. je rečeno da sa dubokom zabrinutošću prati situaciju u medijima, uz konstataciju da se povećava politički pritisak na medijske kuće i agencije. Da je upitna sloboda medija u BiH, da se kontinuirano podriva rad i nezavisnost RAK-a, uz oćenu da se ne provode najsavremeniji zakoni iz domena medija. Smatramo da ovo saopštenje OSCE-a u vezi slobode medija nije u potpunosti tačno. Podaci od 2010 god, govore da su BiH mediji po slobodi izražavanja bili među trideset država u svijetu.
Zbog komotnog ponašanja OSCE-a i OHR-a smo danas 2018. god.iza stotog mjesta na svjetskoj listi u vezi slobode medija, odnosno, medija van uticaja politike. Slično saopštenje je nedavno uslijedilo pred izbore za 2018. god. između ostalog da se mediji suzdrže od nacionalističkih izjava.

Mediji u današnjem diskursu uslovno rečeno imaju previše slobode, prije svega zahvaljujući političkim mentorima, jer nesmetano godinama blate, medijski razapinju, sude i kažnjavaju, pojedine institucije i ličnosti, skoro bez ikakve odgovornosti.
Što se tiče političkih pritisaka na medije teško je analizirati i ocjenjivati koliki je taj pritisak i da li je on u ogromnoj nesrazmjeri sa evropskim standardima. Te proćene su još teže iz razloga na jednu od već pomenutih funkcija medija koja se sastoji u kontaktu sa Vladom čiji rad mediji redovno prate. Zbog situacije u medijima te načina izražavanja može se zaključiti da su mediji ipak pod manjim ili većim pritiskom vladajuće elite i čelnika pojedinih partija. U zapadnim zemljama se pojavljuju određeni zahtjevi politike prema medijima, ali to je ,,sa stilom” radi interesa države.Na primjeru Francuske Vlade može se viđeti njeno često diskretno davanje savjeta medijima da se po pitanju o nekim ,,vrućim” temama prilagode potrebama vlasti, što su potvrdili pojedini francuski novinari.
Na našem primjeru takva upozorenja medijima su skoro nepotrebna. U većini slučajeva pojedini mediji su toliko servilni da izbjegavaju objaviti informacije za koje znaju da neće uživati naklonost države.
Primjetno je da OSCE, OHR, RAK i većina NGO nisu reagovali na višegodišnje neprimjereno i netolerantno ponašanje određenih TV servisa kao i štampanih medija. Indikativno je da se većinom oglašavaju pred buduće izbore u BiH, upozoravajući na nacionalističke izjave. Nisu se do sada pretjerano bavili đelovanjem i organizacijom medijskog prostora makar savjetodavno, kao i stvaranju preduslova da RAK može reagovati na sve prisutniji govor mržnje u medijima.
Zvanična vlast, čelnici političkih partija takođe ne reaguju na pojave govora mržnje u medijima, osim ako nisu oni lično predmet napada što je krajnje obešrabrujuće uzevši u obzir ogroman uticaj medija u BiH. Situacija je još ozbiljnija ako se švati da pojedini mediji bez imalo profesionalnih kriterija, uz odsustvo bilo kakvih standarda a kamoli evropskih, od 90-tih godina kontinuirano daju doprinos širenju mržnje i nasilja, sa većim ili manjim intenzitetom. Zavisno od interesa vladajuće političke elite, ali i od interesa medija. Zaključak je prirodan, zahvaljujući masovnim medijima pored ispunjavanja strateških ciljeva, centri političke moći, žele se održati na vlasti, dok opozicija koristeći pojedine medije želi doći na vlast. U tim željama, vješto se manipuliše ,,širokim” masama, pomoću prezentovanja čak istinitih događaja i činjenica ali koje se ,,prepakuju” i iznose javnosti sa vještim ,,zamjenama teza” vadeći ih iz konteksta. Ustaljenim matricama se postiže prema potrebi doziranje tenzija i mržnje, ne ostavljajući građanima nikakve dileme da li su vijesti, kolumne, analize, istinite ili moralne. Uz navedene manipulacije se dalje po potrebi dodaju primjerci iz nedavne ratne prošlosti, negđe popraćene guslama a negđe zurlama, tek toliko da folklorom pomognu podizanje nacionalističkih tenzija.

Takvim načinom izvještavanja, u poslednje vrijeme mediji iako nisu direktno učestvovali u ratu, mogli bi ponovo učestvovati u pripremi rata ako budu pratili pojedine političke elite u slučaju takvog scenarija. Moramo se složiti da bi u tom slučaju najveću odgovornost snosila već pomenuta tzv. Međunarodna zajednica.


Prijedlog aktivnosti u cilju prevazilaženja govora mržnje u BiH medijima

Morali bi početi od odgovornosti onih najuticajnijih a to su nesumnjivo zapadne zemlje i njihove institucije u BiH. Zašto se izvodi takav zaključak? Čelnik OHR-a gospodin Valentin Incko, kao i njegovi prethodnici su između ostalog korištenjem nepopularnih nametnutih rješenja, te kažnjavanjem političkih partija, ličnosti iz političkog ali i kulturnog miljea, definitivno kršili sve poznate rezolucije o ljudskim pravima. OHR će otići u istoriju propustivši priliku da, pomogne na pomirenju, uvođenju demokratije, relaksaciji političke situacije te na približavanju političkih opcija. U takvom okruženju mediji bi mogli odraditi drugu polovinu na doprinosu u funkcionisanju države i širenju demokratije. OHR je svojim pristupom dobio nekorektne političare i medije koji su se okrenuli sa opštih na svoje vlastite interese. Takvo đelovanje je unosilo političku nesigurnost što je odbijalo investitore kao domaće tako iz inostranstva. Ljudska prava se krše i danas, i ako je BiH u članstvu Vijeća EU, te postala nestalni član Savjeta bezbjednosti UN-a, 2010. god. sa mandatom od dvije godine, što eminentni politički analitičari ne bi mogli objasniti.
Kako edukovati bilo koga u BiH i približiti mu principe naprednih liberalnih demokratija ako se godinama prisustvuje pravnom nasilju i flagrantnom kršenju ljudskih prava, šodno svim međunarodnim dokumentima o zaštiti ljudskih prava i sloboda? Oni koji su nam trebali pomoći u razvijanju demokratije ne možemo ni očekivati ni da nam pomognu u edukovanju medija i organizacije medijskog prostora.
Zahvaljujući nekonstruktivnom, neuravnoteženom pristupu svim narodima u BiH od strane međunarone zajednice, ova država je sve udaljenija od pomirenja, konstruktivne zajedničke politike, odnosno problematizuju se euroatlantske integracije uopšte, tako da od kandidata EU, klizimo povratku viznog režima.
Ovo nije politički traktat, to je samo ukazivanje na direktne posljedice, uticaja i djelovanja političkih elita na medije, a s tim direktno na dalji govor mržnje u medijima. Novinari iz BiH, ako žele putovanje u inostranstvo, radi pisanja reportaža npr.o tome kako ljudi organizuju život u uređenim državama, njihove matične kuće često nemaju novac da ih pošalju na putovanje. Iako bi tom prilikom mogli od kolega sa Zapada dobiti dodatna iskustva i edukaciju. Jednom riječi, bez socio-ekonomskog razvoja nema porasta medijske i političke kulture, kulture uopšte, a s tim ni razvoja medija i podizanja materijalne kulture tih medija. Odsustvom snažnog političkog konsenzusa, nema snažnog ekonomskog razvoja bez koga mediji lako gube nezavisnost zbog nedostatka materijalnih i tehničkih sredstava.

Novinarska elita napušta svoje medijske kuće, a njihovu ulogu preuzimaju neiskusni ili nedovoljno edukovani novinari, iz razloga što im je plata često ispod svakog razumnog nivoa.
U medijima, prije svega u tabloidima se ne bi smjelo dozvoliti da se pojedine ličnosti i institucije diskredituju, na jedan krajnje neetičan i neprofesionalan način. Profesionalni pristup podrazumjeva istraživačko novinarstvo kao vrhunsko. Ali ako je neko i kvalifikovan za taj posao, obično nedostaju sredstva. Stoga se pribjegava improvizaciji i objavljivanju senzacionalističke neprovjerene poluistine.
Mnoge ličnosti koje su predmet interesovanja medija imaju neprilike u porodici, gubitke, sa traumatskim išodima. Kada se članci pokažu nekorektnim i na ivici laži, mediji često ostaju nekažnjeni. Iz navedenih razloga bi se trebale uvesti određene kaznene mjere kao i lakše ostvarivanje odštetnih zahtjeva pred sudovima. U tu svrhu treba usvojiti adekvatne zakone, što će opet pokazati da sudstvo nije reformisano, iako su ga zapadne zemlje reformisale. Ovakav pristup je neophodan jer RAK ovakakv kakav jeste ne funkcioniše dok je udruženje novinara razjedinjeno kao sve u državi, i jednostavno ne funkcioniše, vjerovatno zbog nedostatka sredstava. Kaznene mjere sigurno ne znače sprečavanje medijskih sloboda kako neki autori pokušavaju da predstave takve ideje, to samo znači da je društvo usvojilo određena pravila koja mogu i trebaju dovesti do osjećaja etike, uvođenja kulture u medijske kuće, a što je najvažnije stvaranje osjećaja odgovornosti. U ekonomski razvijenijem društvu mediji ne bi morali radi preživljavanja i dizanja gledanosti ili tiraža da pribjegavaju senzacionalizmu u slučaju nedovoljno provjerenih informacija iz nepouzdanih izvora.
U nekim zapadnim zemljama sa jakom liberalnom demokratijom pribjeglo se kaznenim mjerama koje prijete ogromnim odštetnim zahtjevima. Takođe postoje i usvojene međunarodne deklaracije i pravni okviri u cilju sprečavanja raspirivanja nacionalizma, rasne mržnje i mržne govora u medijima. Ako postoje takve norme, opet se nameće pitanje zašto niko ne reaguje na svakodnevno prisutan govor mržnje u medijima kod nas i ko bi trebao da reaguje?
Protivnici pokušaja uvođenja odgovornosti u medijima će se pozvati na preporuku Evropskog suda za ljudska prava gđe se navodi da slobodu govora ne podrazumijeva samo informacije ili ideje koje su opšteprihvaćene i koje se smatraju bezopasnim ili beznačajnim, već i na one koje vrijeđaju pa čak ,,šokiraju” ili uznemiruju ljude, jer su to zahtjevi pluralizma i tolerancije, bez čega nema demokratskog društva.
Apsolutno bi se svi složili sa tom preporukom, ali je to jedno veliko „ali”. Treba imati u vidu da su novinari u zemljama razvijene demokratije obično profesionalni, edukovani, imaju sredstva za istraživačko novinarstvo, imaju visok stepen profesionalne odgovornosti kao i urednici, iako u svojstvu korektivnog faktora u takvim društvima i ukažu na neku korumpiranu osobu, njihov rad je opštedruštveno priznat i cijenjeni su u svom društvu. Oni određene korumpirane, kriminalne ili nesavjesne osobe približavaju pravdi i s tim pomažu svom pravosuđu.

Mogli bi se složiti da je i zakonodavcu teško predložiti zakon sa predlogom sankcija, ali morao bi sarađivati sa medijskim elitama da bi se donijeli adekvatni pravni akti, jer je teško odrediti vrstu i u koju svrhu je nastao govor mržnje i kako ga sankcionisati. U BiH i jeste problem odsustva komunikacije i saradnje prilikom donošenja važnih zakona za društvo, ili se konsultuju neadekvatne osobe ili udruženja.
Jedna od definicija govora mržnje je usvojena na Komitetu ministara Savjeta Evrope preporukom br. 20 iz 1997. god. Prema navedenoj preporuci smatra se da govor mržnje podrazumjeva sve oblike izražavanja koji šire, promovišu, podstiču, ili opravdavaju mržnju među rasama, ksenofobiju, antisemitizam ili druge oblike mržnje zasnovane na netoleranciji uključujući netoleranciju izraženu kroz agresivni nacionalizam, etnocentričnost, diskriminaciju ili neprijateljstvo prema manjinama, imigrantima i ljudima imigrantskog porijekla.
Ako zakonodavac ima iskrenu želju i podršku Vlade u vezi prijedloga zakona kojim bi se sankcionisali govori mržnje u medijima, može koristiti navedenu preporuku Savjeta Evrope, ili Evropsku konvenciju o ljudskim pravima gđe se dozvoljava uvođenje kaznenih odredbi ako je iz prečeg interesa.
Taj stav potvrđuje Osnovna deklaracija o ljudskim pravima, gđe piše da svako ima pravo na slobodu izražavanja (čl.19), a govor mržnje se može tumačiti kao odgovornost prema zajednici jer ruši dostojanstvo ličnosti zbog lišavanja prava na razvijanje ličnosti i uživanje ostalih prava.
Zakonodavac bi imao uporište prilikom donošenja kaznenih mjera u slučaju govora mržnje u medijima ako se pozove na Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, gđe bi ukazao na isti član 19 ali i na dio gđe međunarodna zajednica posebnu pažnju ukazuje na govor mržnje i propagiranjem rata, odnosno na poziv na rat i to u (čl. 20):

  1. da je svako propagiranje rata zakonom zabranjeno,
  2. svaki poziv na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju koji predstavlja podsticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje, zakonom zabranjeno.

Naravno da se navedeni pozivi mogu i obično dešavaju preko medija što su i pokazali događaji 90-tih godina. Međunarodni sud u Hagu nadležan za ratne zločine počinjene u Ruandi, osudio pozive na oružane sukobe preko medija kao ratni zločin.

Jedno od mogućih rješenja koje bi se moglo osmisliti i sprovesti u relativno u kratkom roku je poduzimanje određenih aktivnosti za veće angažovanje vlasti u BiH i NGO kao i učešću adekvatnih visokoškolskih ustanova na dodatnoj edukaciji novinara ali i urednika medijskih kuća, odnosno menadžera, u cilju profesionalnog obavljanja poslova.
Uz dodatnu edukaciju urednika-menadžera i novinara bi se moglo uvesti i licenciranje u smislu etičke sposobnosti za obavljanje profesije. Sa obzirom na čestu pojavu da urednik preuzme i ulogu menadžera, a pogotaovo u medijskim kućama gđe menadžeri vrše upravljanje ima osnova za uvođenje licenci za obavljanje novinarskih poslova. Tim više što je licenciranje menadžera uvedeno u zapadnim zemljama. Bavljenje profesijom u medijima u osnovi mora sadržavati potrebu uvažavanja etike i određenog kodeksa prilikom obavljanja zadataka, prilikom kojih se pojavljuju etičke dileme tokom kojih će novinari morati donijeti odluku o oštećenju interesa svoje matične kuće ili neke ličnosti koja je predmet medijskog interesovanja.
U interesu smanjenja negativnog đelovanja na čitalačku i gledalačku publiku i zbog interesa samih konzumenata medija možda bi se preko javnih TV servisa mogli edukovati i građani. Tu edukaciju bi mogle da pomognu eminentni stručnjaci i NGO svojim đelovanjima, a sve u cilju borbe protiv medijskih manipulacija. Građani treba da se nauče kako da čitaju novine, objasniti im na koji način da gledaju TV da ne bi bili lako izmanipulisani. Morali bi obratiti pažnju na formu u kojoj se plasiraju medijske poruke, kakvi su rasporedi rubrika, izgled i značenje naslova.
Njima bi moglo pomoći da neki događaj ili vijest treba uporediti iz nekoliko različitih medija i izvora. Na taj način bi se građani naučili analiziranju da bi švatili da se iza medijskog predstavljanja stvarnosti uvijek krije interes pojedinaca, grupa, bio on ideološki, politički psihološki ili materijalni. U suočavanju sa novom medijskom silom u vidu mas-medija protiv manipulacija i obmana se mora boriti iz razloga što pojedini mediji vrše uticaj na nasilničko ponašanje mladih. Ova vrsta medija utiče i na oblikovanje mišljenja kako pojedinaca tako i grupa, kao i promjenu načina života.