dr. Sandra Santrač

Bosna i Hercegovina


Sažetak

Cilj rada je istražiti ulogu ključnih aktera kulturne diplomacije u programiranju kulture koja omogućuje lobiranje u cilju promjena političkih odluka zemalja u prevladavanju kriza. Programiranje kulture će postati platforma za pojedine vladine odjele, a zavisit će od sigurnosnih zahtjeva i pristupa centrima međunarodnih aktivnosti.Vrijeme je da se tijekom procesa globalizacije koriste svi potencijali kulturne diplomacije koja može zadržati kanale komunikacije otvorenim kada uobičajene tradicionalne aktivnosti veleposlanstava izostanu.Ona zahtijeva analitičku i nepristranu percepciju tijekom proučavanja koliko kultura pojedinih zemalja na makro i mikro razini može uticati na buduće odnose. Tada je potrebno sofisticirano prikupljanje i analiza podataka o interkulturalnoj raznolikosti za planiranje učinkovite strategije u procesu relaksacije ili dizajniranja novih odnosa u prevladavanju krize.
Ključne riječi: kulturna diplomacija, krize, sigurnosni zahtjevi, kanali komunikacije

Uvod

Kulturna diplomacija predstavlja aktivnosti koje uključuju širok spektar sudionika poput kulturnih menadžera iz svih sektora umjetnosti, kulture, slobodnih umjetnika i njihovih manifestacija. Pored uključenosti aktera nacionalnih institucija, uključuju se korporacije sa različitim interesima koje posjeduju ljudske resurse različitih profila, koje imaju snažnu podršku svojih vlada. Poslije događaja 9/11 vodeća zemlja u kulturnoj diplomaciji je SAD koja je odlučila reafirmisati i osnažiti, te ponovo uključiti fondacije i privatni sektor u djelokrug manifestacija aspekata kulture od strane političke zajednice koju predstavlja Vlada.
Cilj rada je istražiti uključenost velikog broja aktera i njihovih aktivnosti širokog spektra što utiče na višedimenzionalne principe uporabe, a tim potrebu redizajniranja kulturne diplomacije, što donosi nove paradigme programiranja kulture u planiranju aktivnosti radi postizanja ciljeva. Oni mogu imati prikrivene namjere i dodatne aktivnosti, pogotovo prilikom aktivnosti na prevazilaženju eventualnih kriza u pojedinim zemljama kao i međudržavnim tenzijama koje imaju tendenciju razvoja u ozbiljnu kriznu situaciju.
Iz prethodnog proizilazi teza da širok spektar aktivnosti nije više ograničen na visoke kulture, već u programiranje kulturnih djelatnosti uključuje nove aktere usmjerene na pomenute višedimenzionalne aktivnosti u globalnom virtuelnom prostoru. Širi opseg kulturne diplomacije uključuje razmjenu znanstenika, intelektualaca, obrazovne stipendije, te izvođačke umjetnosti različitih domena, pod organizacijom fondacija, ministarstava kulture, predstavništva u inozemstvu, te privatnog sektora. Zbog potrebe snažnijeg utjecaja u afroazijskim zemljama, donešene su odluke vodećih zemalja, prije svega SAD-a, da pored reorganizacije javne diplomatske službe, koja se sastoji iz organizacionog, kadrovskog i materijalnog jačanja, daju širi značaj odjeljenju kulturne diplomacije. U cilju snažnijeg prodora kulturne diplomacije, te efektivnosti u prevenciji i rješavanju međunarodnih kriza, pored navedenih aktera, glavni partneri Vlade pored sigurnosnih institucija, ministarstva obrane, postaju multinacionalne korporacije.

1. Djelovanje globalizacijskih procesa


Globalizacija je termin koji se pojavio još 60-tih godina prošlog stoljeća. Pojedini američki teoretičari geopolitike su eksploatisali termin globalizacija još tokom perioda hladnog rata. Sam početak teoretisanja budućih geopolitičkih i ekonomskih utjecaja, pojam globalizacija je počeo da se javlja poslije pada Berlinskog zida. Navedene teorije američkih geopolitičara, s kojima su se rukovodile američke administracije u svom budućem preuzimanju političkog utjecaja u svijetu, služe njihovoj želji nametanja svojih pravila demokracije i tržišne privrede.

Pad Berlinskog zida je uzrokovao raspad Varšavskog pakta, čim je ozvaničen kraj jedne epohe u geopolitičkim odnosima bipolarnosti, te počinje era monopolarnosti. Pojavom monopolarnosti, pod utjecajem novih geopolitičkih doktrina od strane Z. Brzezinsk-og i P. Wolfowitz-a, smatraju da SAD-e trebaju preuzeti političko i gospodarsko liderstvo na globalnom nivou.
Globalizacija je danas glavno ishodište multidisciplinarnih proučavanja iz kojih se može izvesti zaključak da proces globalizacije ima nespornog utjecaja na kulturu, što i jeste jedno od najsnažnijih polja djelovanja globalnih procesa, a to potvrđuje da je kultura način funkcionisanja društva. Globalizacija je proces što ga uzrokuje djelovanje svjetskog sustava, te uspostavljanje, u svjetskim razmjerama gospodarske, političke, kulturne, ekološke, informacijske djelatnosti i globalne međusobne povezanosti društva (Milardović, 2002:12). Neki teoretičari fenomen globalizacije tumače kao proces, neki kao ideologiju, ili skup procesa koji uzrokuju promjene organizacija, društvenih odnosa, kulture, na koje dodatno utječu umreženi transkontinentalni i regionalni tokovi koji imaju interakciju i moć.
Sa općeg aspekta globalizacija utječe na dramatičan razvoj IT tehnologija, globalnih telekomunikacija, kao što je internet, pojavljivanje velikog broja standarda na globalnom nivou (TQ i ISO), izradu kompatibilnosti međunarodne regulative, kao stimuliranje slobodne trgovine umanjenjem carinskih stopa, primjena uvoznih olakšica, te stvaranje bescarinskih zona. Ekonomski aspekti se očituju u povećanju stope rasta međunarodne trgovine sa rastom svjetskog gospodarstva, lakšem protoku kapitala koji utječe na porast direktnih stranih ulaganja, stvaranju globalnog finansijskog tržišta, što uzrokuje povećanje uloge MMF-a i ostalih velikih finansijskih korporacija.


Kulturološki aspekt omogućava širu međunarodnu razmjenu u kulturi, multikulturalizam, kroz projekte Cultural Diversity, što omogućava upoznavanje onog drugog, kao i razvoj kulturnog turizma i turizma uopće. Povezivanjem sa industrijom, kreativnost je postala samo spoljni, vidljivi dio široko zastupljene i prodorne kreativne ekonomije koju predstavlja intelektualna svojina. Spoj kulture i tehnologije, brzina komunikacija i dostupnost informacija, obrazovali su virtualni prostor koji omogućuje univerzalnu i stalnu povezanost između inovativnih budućih talenata ekonomije znanja. Bez obzira na načelo da svi imaju podjednake mogućnosti učestvujući u industrijalizaciji i kreativnosti, ne treba izgubiti iz vida činjenicu da je ekonomija znanja izuzetno djelotvorna strategija novog kapitalizma zasnovanog na tržištu znanja. Globalizacija oblikuje naše živote, naglašava zapadni, odnosno američki kulturni utjecaj koji je vidljiv svugdje: na filmu, TV-i, pop muzici i ostalim područjima.
Kulturna standardizacija kulturni je dio ovog procesa. Sve je to samo površinski kulturni premaz, jer posljedice globalizacije sežu dublje, budući da proizvodi, stvara veću homogenost i lokalnu kulturnu raznolikost. Globalizacija pomaže obnovu lokalnih kulturnih identiteta (Gidens, 2005: 26). Danas se pod utjecajem globalizacije događaju dvije ključne promjene, smatrajući da se u zapadnim zemljama stisku tradicije otimaju ne samo javne institucije, nego i svakodnevni životi. U ostalim društvima, onima koja su bila tradicionalnija, dolazi do detradicionalizacije što dovodi do nastajanja svjetskog kosmopolitskog društva. Kako se na svjetskom nivou smanjuje utjecaj tradicije i običaja, mijenja se i sama osnova našeg identiteta. Kada tradicija počne popuštati i izvor životnog stila dobije prvenstvo, ni identitet nije izuzet od promjena (Gidens, 2005: 26).

2. Kulturna diplomacija i njene aktivnosti u svijetu koji se mijenja


Dinamične promjene u procesu globalizacije su najdramatičnije na polju komunikacijskih i informacijskih tehnologija, pri čemu znanje postaje najznačajniji gospodarski resurs. Uz komunikacije, informacije postaju značajan čimbenik u procesu novih komunikacijskih paradigmi u međunarodnim odnosima. Uz činjenicu drastičnih promjena ekosustava, klimatskih promjena, te naglog demografskog rasta na globalnom nivou, orijentacija na nove gospodarske resurse postaje imperativ, pogotovo u vodećim zemljama. Stoga informacija i znanje (nove tehnologije) postaju predmet istraživanja i interesovanja sve većeg broja aktera, od specijalizovanih odjela korporacija do različitih sigurnosnih, obrambenih i diplomatskih institucija većeg broja vodećih država. To uzrokuje pojavu aktera u privatnom sektoru kao subjekata u međunarodnim odnosima u čemu nacionalna država kao dominantni subjekat u međunarodnim odnosima gubi taj ekskluzivitet. Povećanjem aktera na političkoj međunarodnoj sceni je pridonijela snažna komunikacijska umreženost koja je omogućila prevazilaženje državnih granica u ekonomskom, kulturnom i političkom smislu. Navedeni specijalizovani odjeli korporacija i vlada su prepoznali univerzalnost kulture kao sofisticiranog alata u ispunjenju ekonomskih i političkih ciljeva, što je markira kao važno sredstvo međunarodne politike. Nove tehnologije su omogućile održavanje višekanalnih komunikacija i neposredniji kontakt, ne samo tradicionalnim diplomatskim predstavnicima, već i učešće većeg broja aktera koji doprinose razmjeni različitih poruka, odnosno informacija i uspostavljanje kontakata sa različitim predznakom.
Vlasti, kao i vodeće ličnosti iz svijeta kulture, treba da koriste sve potencijale kulturne diplomacije koja može dostići direktne relacije u međunarodnim utjecajnim krugovima, što iz poslovnih, kulturoloških ili privatnih razloga. Promoviranjem kulturne diplomacije vlast ima koristi za potrebom izgradnje i prezentovanja vlastitih nacionalnih, kulturnih ili ekonomskih interesa u funkciji vanjske politike. Pored smanjenja ekonomskog deficita, saradnjom na produkciji i ostaloj razmjeni u sektoru kreativne industrije, dizajniraju se političke i gospodarske saradnje na višem nivou.

Kulturna diplomacija u cilju promocije gospodarstva svojih zemalja, prikuplja i analizira informacije o interkulturnoj različitosti u cilju efikasnije, efektivnije i profitabilnije marketing strategije u odnosu na konkurenciju. Ona omogućuje sofisticirano i efikasno lobiranje prilikom utjecaja na promjene ekonomskih i političkih odluka zemalja od interesa za kulturnu i ekonomsku razmjenu.
Kulturna diplomacija doprinosi formiranju međunarodnih mostova i interakciju uspostavljenog umrežavanja i snažnog domena unutar kultura što nadilazi nacionalne i kulturne granice. Pomoću informacijskih tehnologija raste prisutnost soft power-a što uključuje nacionalnu kulturu, znanje, vjerovanje, umjetnost, moral i bilo koje druge osobenosti i navike koje je stvorilo društvo. Važnost javne diplomacije je u nastajanju koordinisanja da moć soft power-a raste na osnovu domaćih vrijednosti kulture, politika, kao i vanjske politike (Nye, 2004:259).
Javlja se pragmatična potreba za istraživanjem različitih koncepata uloge i tehnika uporabe kulture u sklopu javne diplomacije. Koncept kulturne diplomacije se dovodi u vezu sa nacionalnim stereotipima, i sa manipulacijom (Geusau, 2009:15). Tu tezu dalje razrađuje Ruth Bereson koja smatra da su izjave zvaničnika često uopštene, te se tiču više pridobijanja ugleda i poštovanja, nego što su izraz konkretnih namjera i ciljeva. To omogućuje vladama da ciljaju na inostrane intervencije kao praksu koja navodno donosi oslobođenje, pravdu, red i demokraciju u zemljama koje pokušavaju da osvoje, nazivajući te aktivnosti kulturnom diplomacijom (Bereson, 2007:9). Teoretičari koji proučavaju uporabu kulture u međudržavnim razmjenama i njenu uloge u širem smislu, često imaju stav da aktivnosti nisu samo zbog i u interesu kulture i umjetnika. Kultura je u tom smislu postala povod u provedbi politike s ciljem popularizacije veće vrijednosti od nekog drugoga entiteta. Dakle, ono što oni koji govore o kulturnom imperijalizmu, što se događa ovdje, je neravnopravna razmjena kultura ili dominacija određene kulture (Dobek-Ostrowska B,2006:55)..
Takvog mišljenja je i P.M. Taylor koji promatra kulturnu diplomaciju iz perspektive medija i smatra je izumom Francuza od kraja XIX stoljeća. Kulturne diplomate su vladini poduzetnici, koji putem medija komuniciraju sa drugim narodima, te šire informacije o sebi, navodno na nepolitički način. Osnovni instrumenti kulturne diplomatije su učenje jezika, obrazovne razmjene, izložbe i prezentacije. Ovo je politička djelatnost koja služi nacionalnim interesima pod krinkom kulture. Ovaj fenomen se povezuje sa aspektom kulturnog imperijalizma uz napomenu da vlade mnogih zemalja troše značajan dio svojih proračuna u promicanju njihove kulture u inostranstvu (Taylor, 1978:235).
U akademskim krugovima preovladava mišljenje da je kulturna diplomacija samo dio alata i u dubokoj sjeni javne diplomacije. Prvo, političari i diplomate, smatraju kulturnu diplomaciju kao dio običnog alata javne diplomacije, koji je sa svoje strane kod nekih i dio običnog oruđa vanjske politike. Riordan primjećuje da se kulturna promocija, što poduzimaju praktičari kulturne diplomacije, kao što su British Council, Goethe Institut i sada nepostojeći US Information Service, ne smatra ozbiljnim dijelom diplomacije (Riordan, 2003:121).

Ninkovich pak napominje da je Odjel Sjedinjenih Država za državne programe u kulturnim odnosima bio maloljetni zupčanik u mjenjaču vanjske politike, a unatoč velikom povećanju njihove veličine, će i dalje zauzimati bijedno mjesto u diplomatskoj hijerarhiji (Ninkovich, 1981:1).

3. Kulturna diplomacija u zemljama Europske Unije


Po pitanju modela, 2003. godine je provedena studija analize kulturne diplomacije u praksi u devet zemalja. U principu, te zemlje su imale slične ciljeve: one su htjele ispričati svoje priče i promicati priznanje i zahvalnost za njihove kulturne korijene. Nadalje, njihove diplomatske aktivnosti su sklone podržati jednu ili više od principa vanjske, ekonomske, kulturne politike, te trgovinskih odnosa što ponekad uključuje nacionalne brendove na tržištu svojih kulturnih proizvoda uz promicanje uzajamnog razumijevanja. Studija pokazuje da se te zemlje uveliko razlikuju s obzirom na stupanj suradnje koji je postojao između njihovih vanjskih poslova i kulturnih pitanja u uredima zaduženih za kulturnu diplomaciju. Upravne strukture koje su se koristile kulturom za obavljanje diplomatskih ciljeva pojedinih zemalja su također varirale (Wyszomirski, 2003:18).
Na komparativnim primjerima, u Austriji i Francuskoj, Ministarstvo vanjskih poslova ima ured za kontrolu međunarodnih kulturnih odnosa, dok u Kanadi i Singapuru u Ministarstvu vanjskih poslova postoje uredi koji rade na Cross-Cultural-nim aktivnostima (ibidem, str.19). U Velikoj Britaniji i Švedskoj, međunarodni kulturni odnosi su preneseni na kvazi-vladine organizacije koje rade sa svojim stranim veleposlanstvima, dok Australija pokazuje kombinaciju navedenih karakteristika (ibidem, str.19). Potrebno je napomenuti veoma živu i profesionalnu aktivnost kulturne diplomacije pojedinih ambasada odnosno Ministarstava spoljnih poslova, koji su odnedavno postale članice EU. Vodeće su Rumunija, koja usko surađuje sa British Council-om, te je u poslovnoj četvrti otvorila kancelariju u Londonu koja predstavlja i lobira sa pozicije kulturne diplomacije u cilju šireg spektra aktivnosti. Hrvatska je na zvaničnom sajtu Ministarstva vanjskih poslova, predstavila kulturnu diplomaciju, te se time više približila europskim vrijednostima.
Zemlje se također razlikuju prema njihovim financijskim investicijama u kulturnoj diplomaciji i nivoom razmjene (ibidem, str.19). Primjerice, British Council i Goethe Institut su polu-autonomne agencije koje su subvencionirane od strane britanskih i njemačkih vlasti.

Oba troše desetke milijuna dolara u nastojanju da prodube razumijevanje među svojim narodima i ostalima. Nasuprot tome, američki programi tradicionalno su usmjereni na regije krize i koriste se za ublažavanje sukoba, za razliku od europskih principa kulturne diplomacije koji vrše samo promicanje dugoročnog razumijevanja. Treba dodati da je američka investicija u međunarodnoj razmjeni umjetnosti i kulturi tako mala u usporabi sa onima od strane ostalih vlada, pogotovo ako se analizira efikasnost i višedimenzionalnost američke kulturne diplomacije. Ukupni izdaci za ove namjene od 2003. do 2007. iznosili su manje od 23 milijuna dolara, prema izviješću američke agencije (IAWG, 2008:op.cit). Nasuprot tome, drugi narodi obuhvaćeni u ovom istraživanju troše velike svote novca za izvoz svoje umjetnosti, inovacija te proizvoda kulturne industrije, u Sjedinjene Američke Države , kao i u druge zemlje. Navedeni primjeri uključuju Kanadu, Singapur, Australiju i Veliku Britaniju, a posebno Francusku, koja je izdvajala stotine milijuna eura godišnje za te svrhe na globalnoj razini. Pojedine vladine agencije su analizirale te aktivnosti, te je zaključeno da Francuzi doktrinom operacionalizacije kulture žele usvojiti američka iskustva, pogotovo zbog političkih i ekonomskih aktivnosti u zemljama frankofonskog govornog područja. Analitičari visoko svrstavaju Francusku u kulturnoj diplomaciji nakon operacija u svijetu, što je stavlja odmah iza SAD-a (Wyszomirski,2008,op.cit). Europska diplomacija je zbog smanjenja budžeta, odnosno ekonomske krize nastale 2008. godine ostala na nivou kulturne diplomacije koja je samo predstavljala promoviranje vlastitih država kulturnom razmjenom, i tek započetim programiranjem kulture u cilju obrambenih i sigurnosnih potreba, izuzev Francuske. Kadrovski i organizaciono je daleko iza SAD-a, te je tradicionalno daleko od pregovaračkih i inovativnih sposobnosti amerikanaca. Tim više što su amerikanci prošli višu fazu diplomatskih aktivnosti tokom rata u Iraku, za vrijeme preavazilaženja diplomatske krize sa Iranom, te u doba balkanskih zbivanja, a sada je završavaju sa avganistanskom kampanjom.
Trenutno američka politika nastoji dostići propuštene prilike za operacije kulturnih razmjena koristeći se kulturnom diplomacijom, kao i propuštene prednosti koje se sastoje od propuštene međunarodne dobre volje, koja potječe od zemalja koje žele aktivno sudjelovati u kulturnim angažmanima (Wyszomirski,2008,op.cit).
Promotori značaja kulturne diplomacije u EU sa ciljem efikasnosti zagovaraju veću angažovanost civilnog sektora. Učestali su napori za različitim modelom suradnje koje uključuju institucije poput Gete instituta (Goethe Institut), Britanskog savjet (British Council), te fondacije Pro Helvecija (Pro Helvetia). Ovakav prilaz predstavlja europsku koncepciju kulturne diplomacije, te je mišljenje da bi parirali američkoj koncepciji, moraju usavršiti koncepciju i trening kulturne diplomacije. Jedna skupina se odnosi na osobe koje rade u ambasadama i kulturnim institutima, odnosno diplomataski zbor. Druga skupina se odnosi na širi pristup ukupnih kulturnih odnosa i kulturnoj dimenziji u međunarodnim poslovima. U ovu skupinu se ubrajaju menadžeri u kulturi koji će u osnovi biti nosioci kulturne diplomacije. Analitičari zaduženi za ove aktivnosti smatraju da trećoj skupini pripadaju gotovo svi koji su uključeni u korporativne, diplomatske i ostale međunarodne poslove, te da moraju proći specijalne kurseve u cilju osposobljavanja za višedimenzionalne aktivnosti.

Da bi bili osposobljeni za navedene aktivnosti potreban je multidisciplinaran pristup pri čemu vodeće zemlje EU u svojim kulturnim politikama sadrže način organizovanja pomenutih kurseva, osmišljenu međunarodnu kulturnu suradnju i način držanja koraka sa zbivanjima. Objašnjena je aktivnost usavršavanja kulturnog programa (programiranja kulture), promicanje standarda kvalitete, obezbjeđivanje potrebne literature i udžbenika, te modele programa za specijalizirana područja, kao što su obrana i sigurnosna pitanja.

4. Virtualna diplomacija i njena uloga


Iako su aktivnosti u korištenju virtualne diplomacije nove, SAD pokazuje veliku zainteresovanost. Smatra se da bi ona predstavljala novo oružje prilikom aktivnosti kulturnih razmjena na osnovu kulturne diplomacije. Atraktivnost joj daje trenutno priključenje u aktivnosti kulturne diplomacije u virtualnom svijetu zahvaljujući novim software-ima kao komunikacijskim i informacionim tehnologijama. Poslovni svijet se već uveliko priključio kulturološkim aktivnostima, a tim i diplomatiji zahvaljujući BI (Business Intelligence), odnosno alatima poslovne inteligencije koji se ionako koriste u korporacijama. Omogućen je pristup kulturološkim aktivnostima ranije pomenutih kompanija i pojedinaca iz privatnog sektora. Komunikacije i stvaranje kontakata nisu više eksluzivitet vladinih agencija. Lokalne zajednice već posjeduju digitalne muzeje, biblioteke, turističke atrakcije i kulturne spomenike, do NGO-s koji su edukovani za apliciranje različitih projekata prema fondacijama, vladama, te EU i British Council-u. Programi i modeli su razvijeni od strane javnog i privatnog sektora tako da novi modeli angažmana koriste on line tehnologije i virtualni svijet vrijedan daljeg istraživanja. Neke države uključujući Švedsku, Slovačku i Maltu otvorile su virtualne ambasade koje nude on line kulturne aktivnosti, informacije o zemljama koje predstavljaju, a u svrhu privlačenja talenata koji izrone iz virtualnog svijeta. U nekim slučajevima osmislili su olakšane imigracijske mogućnosti kao i viza usluge. Unatoč ograničenjima, američka vlada je pak počela ozbiljnije prihvatati on line virtualnu diplomaciju. Još se 2007. godine na osnovu partnerstva između Sjedinjenih Američkih Država i University of Southern California sa Centrom za javnu diplomaciju eksperimentisalo se u virtualnom svijetu, uz predavanja, održane konferencije sa temom u vezi sadašnjih kulturnih sadržaja, kao što su jazz koncerti realizovani preko Second Life odnosno virtual world-a koji je lansiran prije 2007. godine. U odjelu Međunarodnog Informativnog Programa (IIP) u američkom State Department-u, otvorena je nova TV i radio stranica namijenjena za inozemnu javnost koja omogućuje korištenje interaktivnih tehnologija, kao što omogućuje broadcast, chat i blogs. Nadalje, kroz IIP American Corners program sada podržava 381 American umrežene knjižnice u gradovima širom svijeta (Corner information, 2008). Pored navedenih aktivnosti američki Corners program je ostao blijeda sjena USIA međunarodne mreže knjižnica, koja je uvrstila međunarodnu razmjenu mladih, širenje virtualnih knjižnica, uz virtualno organizovanje tečajeva engleskog, kulturne razmjene, a aktivnosti podržavaju stanice poput SKY NEWS-a, EURONEWS-a, CNBC-a.


5. Strategija razvoja i uloga kulturne diplomacije SAD-a


Nezapažen, i na štetu svog položaja, Walter Laqueur je proročke riječi napisao u članku časopisa vanjskih poslova SAD-a 1994. Laqueur i drugi su shvatili da je za ključnu ulogu u američkom soft power-u, uključujući osobito kulturnu diplomaciju, te korištenje kreativnog izražavanja i razmjenu ideja, informacija, ljudi uz povećanje uzajamnog razumijevanja, zaslužna igra u podrivanju SSSR i sjetve sjemena za eventualni raspad (Cummings, 2003:1).
SAD su iskoristile iskustvo iz vremena hladnog rata pri čemu su i SAD i Rusija činili ogromne napore u plasiranju svojih kultura, odnosno organiziranja razmjene kulturnih manifestacija koje su bile ključ peer-to peer odnosa, tj. zavirivanje kroz odškrinuta vrata koja se pokazala efikasnom u cijelom hladnoratovskom razdoblju. S toga Joseph Nye pod principom soft power smatra stvaranje pretpostavki modeliranja mišljenja ljudi na suprotnoj strani da želimo ono što želimo da oni žele. Kulturna diplomacija predstavlja projekciju meke sile soft power, na osnovu navedene sintagme (Nye, 2004: 22).
Pomenuta pojačana aktivnost kulturne diplomacije SAD-a je u sklopu planiranih bezbjedonosnih, ekonomskih i političkih aktivnosti u Aziji prije svega u Indiji, Kini, Japanu, Koreji. U isto vrijeme, američki imidž u svijetu je opao, posebno u područjima najveće napetosti, kao u arapskim i muslimanskim državama. Dakle, s obzirom na pozitivan učinak kulture u vrijeme Hladnog rata, kulturna diplomacija je jedan od najcjenjenijih alata u američkoj diplomacijskoj službi. Međutim, bez opasnosti od Sovjetskog Saveza, kulturni programi u javnoj diplomaciji su pretrpili veće rezove tijekom 1990-ih. Čak se gasi Informativna Agencija Sjedinjenih Američkih Država (USIA), a sa njom smanjena aktivnost kulturne diplomacije. To dovodi do apsorbiranja ljudi u druge odjele u Sate Department-u. U vezi događaja od 9/11, ni poslije pet godina nije bilo odgovora na pitanje Zašto nas mrze?, a protuotrov za neprijateljstva i iskre terorizma, instrumenti i resursi soft power-a su bili desetkovani, a tako su bila potrebni (Nye, 2004:15).
Kako eskalira nasilje na Bliskom istoku, koji u Iraku još traje, negativan imidž o SAD-a prodire kanalima kulturne i javne diplomacije svih neprijateljskih nacija, što se ne može objasniti, i koje su zauzele svoje mjesto na bojišnici protiv američke vanjske politike, što je dodatni razlog da Sjedinjene Američke Države traže učinkovito sredstvo komuniciranja u svijetu. Događaje od 9/11, javna i kulturna diplomacija je u velikoj mjeri pokušala analizirati, ali rezultati analiza su minimalni. Iz četrdesetak izvješća javne diplomacije je zaključeno, u vidu konsenzusa, da su javna i kulturna diplomacija u krizi. Stoga je uslijedilo dugo i pomno pripremljeno izvješće Susan B. Epstein i Lisa-e Mages,pod nazivom Public Diplomacy a Review of Past Recommendations, CRS Report for Congress.

U osnovi je zaključeno da se pored potrebe u javnoj diplomaciji za kvalitetnim ljudskim resursima, modernizacijom komunikacija, te uske suradnje diplomacije sa sigurnosnim i vojnim institucijama, posebna pažnja treba posveti kulturnoj diplomaciji.
Iz tog je razloga Henry J. Hyde, predsjedavajući komiteta za internacionalne odnose je izlagao pred senatskim odborom i ukazao na određene propuste i nedostatke američke vanjske politike, pod nazivom Javna diplomatija i američka vanjska politika. On je konstatirao da ažurirana strategija nacionalne sigurnosti polazi od razumijevanja da je moć SAD-a ogromna i bez presjedana, ali isto tako mudro primjećuje da ne može postići sve ciljeve djelujući u miru, te ustanovio da SAD mora imati saveznike koji će im pomoći rame uz rame u ostvarenju zadataka, pogotovo ako bi ta dostignuća bila osigurana.
Kako je moguće da je zemlja koja je izmislila Hollywood i Madison Avenuedopustila takvu destruktivnu i parodijsku sliku o sebi, a teži na intelektualnom vođstvu i liderstvu finansijskog carstva u inozemstvu (Hyde, 2002:24). Kongresmen Henry Hyde se na konferenciji požalio u vezi situacije, te je u svom kratkom govoru u APSA, razmotrio ta pitanja u svjetlu osnovnog materijala napisanog u ovom radu, dotičući se uloge javnog i privatnog sektora u kulturnoj diplomaciji.
Pokušat ću pokazati vjerodostojnost povjesničara Johan-a Huizing-a i njegove izjave da svatko tko želi razumjeti Ameriku prvo mora tijekom svog koncepta demokracije iz političkog i društvenog polja nositi kulturu i općenito ljudskost u kontekstu današnjih izazova vanjske politike (ibidem, 2002:25).
Nakon terorističkog napada 9.11. američka diplomacija daje sve veću važnost kulturnoj diplomaciji svjesna činjenice važnosti kulturne komponente prilikom opće diplomatske obuke. Ona pri tom koristi iskusno osoblje koji su podučavali diplomate sa iskustvima na terenu. Od tada se snažne operacije upotrebom kulturne diplomacije odvijaju prevashodno u euro-azijskim i arapskim zemljama. Uz kulturlošku komponentu tokom obuke daje se sve veći značaj sigurnosnim i psihološkim komponentama. Analizom rada diplomata, pogotovo u zemljama visokog rizika, prilikom pitanja da li im je na terenu nedostajala obuka iz kulturne diplomacije, većina ispitanika je izjavila da i ne znaju šta su tamo radili. Međutim, kada su obavili razgovor sa menadžerima kulture, odgovor je bio suprotan, te da im je kulturološki segment obuke bio potreban za svo njihovo osoblje. Analize su pokazale da se za američke interese u kontekstu globalizacije mora uvažiti potreba za reorganiziranjem programa diplomatske mreže iz više razloga. Prvi je nesnalaženje poslije pada Berlinskog zida, zbog pojave monopolarnosti, što je uz razvoj IT tehnologija pogodovalo američkoj inicijativi u širenju globalnih procesa na polju komunikacija, kretanju roba i usluga, kao uloga i rast nadnacionalnih korporacija. Posebno je slučaj Wikiliks uzrokovao veliku frustraciju, koja je pokrenula sveobuhvatnu reformu promjene doktrine diplomatije SAD-a kao i reorganizanje diplomatske mreže i komunikacija.

Potreba za spoljnim specijalistima i suradnicima se pojavila zbog činjenice da diplomatske akademije i političari od karijere nemaju istu razinu analitičnosti, te pregovaračkih i lobističkih sposobnosti. Analitičari vanjskih poslova SAD-a su tijekom hladnog rata promovirali američke vrijednosti, i američki način života. Diplomacija iz tog perioda je daleko kompetativnija i uspješnija, pogotovo poslije pojave monopolarnosti i pojave nove doktrine, kojom je prihvaćen generalni stav da SAD-e u svakom momentu moraju imati kapacitet za vođenje dva paralelna rata na različitim točkama globusa. Takve aktivnosti u praksi su umanjile popularnost SAD-a kao čuvara demokracije u svijetu, uz striktno poštivanje međunarodnih pravila, kojih su same bile inicijator.
U praksi američkog State Department-a, kulturna diplomacija smještena je u temelje javne diplomacije. O tome svjedoči izvještaj Savjetodavnog komiteta o kulturnoj diplomaciji br.18 iz 2005. godine koji navodi da je kulturna diplomacija glavni stub javne diplomacije, jer kulturnom djelatnošću jedna nacija najbolje predstavlja sopstvenu sliku o sebi. Ona može unaprijediti našu sigurnost na raznovrsne suptilne i održive načine. Upravo je istorija zabilježila da je američko kulturno bogatstvo igralo jednako važnu ulogu kao i vojno dejstvovanje u našem zauzimanju mjesta predvodnika, uključujući i rat protiv terorizma. Jer, vrijednosti usađene u naše umjetničke i intelektualne tradicije predstavljaju bedem protiv mračnih sila (Report of the Advisory Committee on Cultural Diplomacy, U.S. Department of State, 2005:1).

6. Operacionalizacija i programiranje kulture u vojsci SAD-a


Mogućnost budućih kriza usljed ekonomskih, ekoloških, demografskih te nacionalističkih pritisaka, mjenjaju doktrine i u vojnim strukturama SAD-a. Stav je da se kulturološke komponente upotrijebe i po potrebi implementiraju u vojnim strukturama paralelno sa kulturnom diplomacijom, ako je to od interesa za SAD-e. Da bismo shvatili ulogu transformacija u međunarodnoj politici, od koristi je teorija Džejmsa N. Rozenaua. Pojednostavljeno, njegov veliki teorijski doprinos proizilazi iz pogleda na suvremeni svijet kao na sustav koji je u stalnoj promjeni sa nestalnim i međusobno suprotstavljenim elementima. Takvim svijetom upravljaju složeni i proturječni procesi (Rosenau, 2006:39).
Razlika između zemalja ostaje velika, a prema J. Nye, iz najmanje četiri razloga: prvo, ekonomska moć određuje stupanj učešća službe, kako za industriju zabave u vojne svrhe, tako i za obavještajne službe, kao i za produkcijske muzičke kuće prilikom komunikacijskih i kulturnih razmjena. Drugo, konkurencija izaziva borbu za novim informacijama, koje su rijetke, a samim tim skupe, u svakom smislu. Treći razlog je prvenstvo nekih aktera u upotrebi informacionih tehnologija: krugovi koji su na izvorištu nekih inovacija uglavnom postaju sposobniji da se njome služe. Naposlijetku, hard power, vojna (materijalna), i dalje je od značajnog utjecaja na međunarodne odnose, na štetu aktera koji je imaju malo ili njome uopšte ne raspolažu (Nye, 2006:303).

Ne može se tvrditi ozbiljno, kao što neki izjavljuju, da alati u vidu kulturne diplomacije za američku vanjsku politiku više nisu važni, sada kada je hladni rat završen i Amerika se više ne suočava sa glavnom prijetnjom. Daleko je od toga da bude na rubu novih iskušenja u nekom novom svjetskom poretku i ako je svijet ušao u razdoblje velikog nereda. U sučeljavanju sa ovom novim opasnostima, preispitivanje starih prioriteta je potrebno. Kulturnoj diplomaciji u najširem smislu je povećana važnost, dok su tradicionalna diplomacija i vojna moć ograničene u uporabi prilikom sučeljavanja s većinom tih opasnosti (Laqueur,1004:20).
U tom cilju američka mornarica je razvila sofisticirane programe operacionalizacije i programiranja kulture koji su već korišteni prije, za vrijeme i poslije borbenih operacija. Teoretičari i planeri američke mornarice obučavaju specijaliste koji prilikom planiranja ugrađuju različite varijable radi izvođenja vojnih mirnodopskih ili borbenih operacija. Iako Clausewitz smatra da sveto trojstvo u ratovanju čine ljudi, vojska i vlada, pojam kulture nije pominjao izravno i posebno, ali je nagovještavao ljudske aspekte i stavove stanovništva kao naslijeđa i kulturnog identiteta, koji se moraju uzeti u obzir kao dodatne varijable prilikom planiranja, koja se definiše kao operativna kultura. Operativna kultura podrazumijeva uspješno integriranje znanja u operativno planiranje i izvršenje misije u kontekstu povijesnih kulturoloških činjenica do antropoloških pristupa. S točke gledišta planera operacije u nepoznatom okruženju moraju se uzeti u obzir tri glavna antropološka modela koji će se integrisati u WarfighterMulti-Service Concept for Irregular Warfare, 5-6 dimension u praksi: simbolički model koji se bavi proučavanjem kulturnog identiteta, stavova, simbola, te rituala različitih etničkih grupa. Ekološki model izučava odnos između kultura i fizičkog okruženja, te socijalna struktura modela predstavlja izučavanje na koji način određene socijalne strukture etničkih grupa ili naroda utječu na status i moć vodećih ličnosti. Integracijom ovih modela planer može da na višedimenzionalnoj razini ima sliku ili informaciju utjecaja i ponašanja ljuskog faktora bilo u prevazilaženju konfliktne krize, mirovnoj ili borbenoj operaciji (Barak i Holmes, 2008:204).
Marinci ugrađuju kulturu u operativno planiranje i izvršenje, dok prilikom multinacionalnih operacija i treniranja prijateljskih stranih vojski, proučavaju kulture na makro i mikro razini što je osnovna komponenta treninga, obrazovanja i operativnog planiranja.
Definišući kulturu na operativnoj razini u smislu razumijevanja socijalne strukture, kulturnih uvjerenja koje će uticati na tuđe postupke i odluke, planeri iz tih činjenica izvlače definiciju o postojećem i budućem ponašanju koja se mogu ugraditi u operativno planiranje. Ovdje se riječ kultura ne odnosi samo na značenja i uvjerenja koje ljudi imaju u određenoj skupini, ovdje je riječ o potrebi definiranja kulturne skupine, jer ona ima zajednički pogled na svijet što ih ujedinjuje u sustavu društvenih struktura i zajedničkog ponašanja. Ako analiziramo društvenu strukturu, ona predstavlja način na koji ljudi organizuju svoje političke, gospodarske i društvene odnose.

Civilno stanovništvo među kojima marinci djeluju su pripadnici autohtone zajednice ili grupe na koje se želi utjecati. U tom dijelu se analiziraju i međunarodni parnteri u koalicijskim operacijama. Varijable društvenih struktura omogućuju uspješno planiranje u periodu post neprijateljstva što uključuje rekonstrukciju i stabilizaciju mira, te humanitarne operacije (Marine Corps Doctrinal Publication,vol.1,1997:9).
Za marince operativna kultura je sastavni dio kulturne diplomacije, koja se izučava na vojnim katedrama u SAD-a, i nije samo pitanje ili osobina bojnog polja ili izvan njega. To je kontinuirani proces individualnog i kolektivnog učenja o budućim suvremenim operacijama, u cilju učenja dimenzije kulturnog koncepta i njegove implementacije. Najveći broj proučavalaca slaže se sa tim, da se strateška kultura sastoji od bihejviorističkog faktora, koji se može pronaći u sprovođenju aktualne politike, i od suptilnijeg kulturološkog faktora, koji obuhvata direktne i implicitne izraze ideja, očekivanja, vrijednosti i stavove. Nameće se pitanje u kakvoj su međusobnoj vezi ova dva faktora (Swindler, 1986:276). Naime, Swindler kulturu vidi kao zbirku alata, koja akterima omogućava da definišu strategije djelovanja.
U toku procesa relaksacije i dizajniranja novih odnosa planiraju se operacije u cilju prevazilaženja krize u pojedinim državama. Tada se planeri bave kulturom operacija, koje se provode u ime soft power-a, na osnovu principa kulturne diplomacije, ali sa jasnom diplomatskom porukom koja može nagovijestiti i vojni pritisak (Marine Corps Doctrinal Publication,vol.1,1997:7). U tom slučaju kulturne operacije obuhvataju inovativne tečajeve lokalnih sigurnosnih snaga na temelju kontekstualnog poznavanja lokalnih kulturnih skupina. To daje mogućnost kadriranja, što pak utječe na ponašanje ili mehanizme koji proizvode ponašanje u cilju dugoročnijih prevazilaženja kriza.
Pod tim se podrazumjeva da vojno i ekonomsko nagrađivanje ili prinuda predstavljaju sredstva za ostvarivanje političkih ciljeva. David Vital s pravom ističe da je važan kriterijum za mjerenje snage ili slabosti nekog aktera kapacitet da, s jedne strane izdrži pritisak, a sa druge strane, njegova sposobnost da slijedi sopstvenu politiku (Vital, 1967:73).
Pošto je kultura povezana i holistički, što znači da je ona povezana sa vjerovanjima, ponašanjem socijalnih struktura i odnosa svake različite navedene dimenzije se moraju analizirati u odnosu jedna prema drugoj. Promjene u jednoj dimenziji, na primjer u gospodarstvu može imati duboke učinke na drugu dimenziju, kao što su političke strukture i moć. Time i korporativna kultura može djelovati na kulturu političkih struktura (Salmoni i Holmes-Eber, 2008:15).
Postoji podjela između otvorenih i zatvorenih sistema, gdje zatvoreni sistemi sve više padaju u sjenu. Globalni utjecaji djeluju na lokalne zajednice koje ih preoblikuju, reinterpretiraju, te potom nove kulturne oblike rekontekstualiziraju i kroz vlastiti vrijedonosni sustav predstavljaju svijetu. Na taj se način stvaraju hibridni identiteti, multikulture, i redefinišu kulturni identiteti (Knutsson, 1006:44).

Operativna kultura mora sagledati relevantno ponašanje, odnose i percepciju autohtonih snaga sigurnosti sa kojima marinci ili protiv kojih djeluju. U današnjem složenom svijetu sa dosta nestabilnih država na ivici kriza, marinci moraju sniziti razinu neuspjeha na minimum. Oni moraju razumjeti kulturne dinamike u različitim krajevima svijeta da bi mogli djelovati u nepoznatom stranom okruženju. Budući hibridni ratovi će se voditi u virtualnom okruženju, i s toga će se pored varijabli kulturnih informacija morati uzimati u obzir varijable vojne kulture protivničkih snaga (Williamson, 2009:24). Za razliku od definicija vojne kulture, akademske definicije kulture su više na teoretskoj razini, jer opće prihvaćena zvanična definicija kulture ne postoji (Barak i Holmes, 2008:29).
U tom cilju u mornaričkim akademijama budući planeri na razini pukovnija izučavaju diplomaciju, analiziranje informacija vojnih i ekonomskih, a na zajedničkoj razini političke strukture, organizaciju društva i infrastrukturu. Specijalizovane službe Pentagona su pomogle taj program dovodeći ga do savršenstva programiranjem kulture, namijenjenim specijalnim psihološkim operacijama.

7. Uloga kulturne diplomacije u prevladavanju međunarodne krize


Teoretičari buduće djelatnosti američke spoljne politike u kontekstu globalizacije su odredili aktivno unapređenje ne samo javnih politika, koje uključuju umjetnost i kulturu, već i američku diplomaciju. Zahvaljujući razumijevanju koliko kultura utječe na međunarodne odnose i doprinosi američkoj konkurentnosti u svjetskoj ekonomiji, zaključeno je da novu kulturnu diplomaciju zahtijeva nova eknomija. Amerika je još uvijek vodeća ekonomska sila, ali međunarodna konkurentnost će ovisiti od implementacije principa nove ekonomije u njenim institucijama. Ujedno se unapređuju individualni i korporativni kapaciteti u ovladavanju kulturnom diplomacijom. Na slobodnom globalnom tržištu, SAD-e kulturne proizvode i usluge tretiraju na isti način kao industrijsku ili bilo koju drugu robu. To je osnov politika svih američkih multilateralnih i bilateralnih trgovinskih pregovora.
Promjene u suvremenom dobu, u različitim društvenim i političkim oblastima, pojačavaju dinamiku međunarodnih odnosa i nameću se kao nezaobilazan element svjetske politike. Nove tehnologije, kojima ili prethode ili ih slijede inovacije u znanjima i promišljanju društvene stvarnosti, ističu značaj razmjene informacija i poruka svih vrsta. Tok tih poruka postao je ključni element društva na početku XXI-og stoljeća. Doba informacije se tako ogleda u izvorima, metodama, u izboru postupaka aktera svjetske politike, kako najmoćnijih, tako i malih ili tek nastajućih (Watson, 2006:48).
Pored ekonomskog aspekta kulturne diplomacije u američkom odjelu za kulturnu diplomaciju se njeguje poseban vid stručnih timova čije međunarodne komunikacije počivaju na estetskim i humanističkim dimenzijama.

Zbog činjenice učešća većeg broja aktera u međunarodnim odnosima, bilo kanalima javne diplomacije, poslovnom ili kulturnom suradnjom, računaju da mogućnosti kulturne diplomacije, pored preventivnog djelovanja prevazilaženja različitih karaktera i uzroka kriza, prevashodno pruža mogućnost ostvarenja ekonomskih interesa.
Primjenjujući pravilo komparativne prednosti, koje kaže da se zemlje trebaju specijalizirati za ono u čemu su najbolje, najvažnije države OECD-a fokusiraju se na uslužne i kreativne djelatnosti i, ako je industrijska proizvodnja nužna, koriste se zemljama niskih troškova u Aziji ili jugoistoku Evrope. U čitavom OECD-u informacijska tehnologija i ekonomija znanja neminovno su dovele do nastanka postindustrijskog rada. (Howkins, 2003:62). Može se reći da je reč o suptilno definisanom kolonijalnom diskursu, jer su najrazvijenije zemlje glavni nosioci intelektualne svojine. Uticaj navedenih organizacija izazivaju specifične odnose na globalnoj razini, stvaraju se novi kulturni oblici, raste globalna kulturna razmjena.
Stoga prilikom planiranja aktivnosti u prevenciji i rješavanju eventualne krize nastoji se djelovati posebnim programima koji su različiti za svaku zemlju, a zavise od analiziranja kulture na makro i mikro nivou, religije, ideologije uticaja ostalih kultura. Tada se pristupa programiranju kulture što u slučaju SAD-a preuzima poseban odjel u Ministarsvu vanjskih poslova, Cultural Program Division, između ostalog zadužen za programiranje budućih kulturnih programa. Njihovo dizajniranje zavisi od zahtjeva prije svega diplomatskih postavljenih ciljeva, sigurnosnih agencija, a često i od ministarstva obrane, odnosno Pentagona. Prijedlozi i zahtjevi se prosljeđuju podsekretaru za javnu diplomaciju i prekomorske poslove u američkom ministarstvu vanjskih poslova za koje je zadužen sekretar SAD-a. Za realizaciju programa, u raznim oblicima iz svih sektora kulture, zadužen je Odjel za obrazovne i kulturne poslove u čijem sustavu je pomenuti Cultural Program Division. Dizajniraju se posebni programi za redovne tihe diplomatske i sigurnosne operacije, za rješavanje i dogovore u vezi različitih multi i bilateralnih trgovinskih sporazuma, te transferi naprednih vojnih i tehnologija u civilnom sektoru. Često u tome savjetodavno učestvuje Fulbright fondacija, koja je najsnažniji pobornik sofisticiranih kulturnih razmjena od interesa za SAD-e. Fondacija Fulbright vrši promidžbu stipendija za različite studijske programe koji često služe za vrbovanje budućih suradnika američkih sigurnosnih agencija i budućih ključnih igrača u državama od nacionalnog interesa za SAD-e. Na isti način se osiguravaju kontakti i kanali u cilju rješavanja potencijalnih kriza između država. Odabir aktera i njihove specijaliziranosti zavisi od toga u kojoj je fazi razvoja eventualna kriza među državama. U slučaju eskalacije, a ako je u interesu zaustavljanje sukoba, aktiviraju se niz aktivnosti tzv. podzemne diplomatije, koje uključuju termin snažne diplomatske poruke. S obzirom na pojavu većeg broja neuralgičnih točaka koje nastaju preavashodno pod pritiskom globalizacije, koja često uzrokuje novu fragmentaciju naroda i prostora u cilju kontrole tržišta, angažuju se suradnici iz civilnog sektora.

Različiti akteri su učesnici, najčešće u vidu multinacionalnih korporacija koje posjeduju sofisticirane ljudske resurse, prevashodno od bivših pripadnika državnih institucija. Oni posjeduju različite vještine, od timova stručnjaka za industrijsku špijunažu, geologa, ekologa, ekonomskih eksperata, do stručnjaka za rješavanje ili izazivanje kriznih situacija. Njima je na raspolaganju visoka komunikacijska tehnologija. Navedeni akteri su pored profesionalnih vještina i znanja, prošli napredne kurseve iz oblasti kulturologtije, kulturne diplomatije, te sa certifikatima Cross cultural experts, ovladavaju vještinama ne samo u umjetnosti i obrazovanju, već i iz religije, medija, pop kulture, politika kao i analitičkih vještina. Uz zadatke dobijenih od svojih kompanija, prikupljaju i analiziraju različite informacije važnih za kompaniju, ali i za pojedine države. Na osnovu prikupljenih informacija, odlučuju da li će i kada signalizirati, odnosno poslati rano upozorenje o potencijalnim problemima unutar ili između država, a koji mogu eskalirati u kriznu situaciju, sa tendencijom proširenja. Multinacionalne kompanije postaju glavni akteri promjena na globalnom nivou, a pogotovo u zemljama u razvoju. Transnacionalne kompanije posjeduju pored ekonomske, političku, pravnu, i razvojnu moć. Sada su oni akteri koji prenose svoje idejne vrijednosti, organizacijske, političke, kulturne, medijske, religijske matrice, a pogotovo utjecaje na promjenu kulturnih sustava.
Tokom svojih aktivnosti u zemljama u razvoju prvo preuzimaju kontolu nad kulturom i medijima u cilju denacionalizacije. Zapadne vlade preko korporacija, transnacionalnih kompanija, Svjetske i Europske banke mijenjaju suverenitet, teritorijalnost, nacionalne kulture i identitete, te pravni sustav koji se mora uskladiti sa zakonodavstvima nadnacionalnih država. Oni brišu razlike između unutrašnje i vanjske politike, i stvaraju nove aktere koji postaju globalni gospodarski igrači, transnacionalne udruge civilnog društva (Milardović, 2004:22).
Navedene aktivnosti su u cilju daljeg razvijanja multinacionalnih kompanija, koje multipliciraju zahvaljujući navedenoj pojavi informacijskog i naučnog društva, kao i transportnih i komunikacijskih sredstava što omogućuje brz protok roba i ideja bez reda veličina. Chris Bolton zapaža da se zahvaljujući usponu i popularnosti neoliberalističke doktrine u praksi dogodio preokret u kome je kreativnost tradicionalne industrije zamijenjena industrijalizacijom kreativnosti. Novo industrijsko doba počiva na ekonomski produktivnoj povezanosti informacije, komunikacije i kreacije (Bolton, 2007:64).
Od interesa i ciljeva naredbodavaca će zavisiti da li će se pristupiti rješavanju krize i kojim metodama. Prilikom programiranja kulture, iskusni analitičari zavisno od zemlje, odnosno regiona, odlučuju da li će kulturna diplomacija i njene aktivnosti biti dodatni potencijal za širenje konflikta, kao u multietničkim sredinama ili način preventivnog i lakšeg rješavanja nesporazuma i tenzija u početnoj fazi afirmišući cultural diversity.

Pri tom se mora računati na važnost medija koji prate dešavanja i aktivnosti od lokalnih nivoa gdje nastupaju medijski i kulturološki specijalisti kao i NGO. Uz ponudu saradnje na modernizaciji određene medijske kuće, ponudit će se dodatna edukacija i seminari za osoblje. Prilikom pregovora se često ukazuje na suzdržavanje od govora mržnje i težištu na profesionalnosti, jer su mediji moćan alat u smirivanju eventualne krize, odnosno sposobnost sugeriranja smirivanja političke, međunacionalne ili vjerske mržnje.
Prednost kulturne diplomacije u prevazilaženju kriza je u tome što može popraviti političke greške javne diplomacije, stvarati intimniji odnos između kultura i politika, te omogućiti i organizovati određenu vrstu foruma koji će sadržavati i poslati neformalne političke poruke, što čini neslužbenu političku komunikaciju. Takva komunikacija omogućuje javnoj diplomaciji otškrinuta vrata komunikacije u slučaju kriznih situacija i narušenih političkih odnosa.
Tako kulturna diplomacija osigurava sredstva za povećanje razumijevanja, te u trenucima napetosti i sukoba, nudi učinkovito, a ponekad i jedino održivo sredstvo komunikacije (Brown Journal of International Affairs, Fall 2006:2).
Kulturna iskustva omogućuju pojedincima da se uključe intelektualno i emocionalno u doprinosu rješavanja kriza. Zahvaljujući osobnim vezama prilikom kontakata sa zvaničnicima sa kojima postoje političke nesuglasice, prilikom razmjena kulturnih projekata oko kojih politički protivnici mogu zajednički koegzistirati, kulturni kontakti omogućavaju redizajniranje i stvaranje novih političkih odnosa i bez posrednika, prije svega zahvaljujući mogućnosti učešća većeg broja aktera i suvremenoj komunikaciji koja je dostupna.
Zaključak
Ciljevi kulturne diplomacije su aktivnosti u različitim područjima djelovanja. Svrha njenog postojanja je da ne služi sama sebi, već i za razlikovanje principa kulturne diplomacije u odnosu na ostale zemlje. Tradicionalno, vlade izjavljuju da organizovanje kulturne diplomacije služi prvenstveno u idealističke svrhe u cilju razvijanja uzajamnog razumijevanja i povjerenja, te za borbu protiv etnocentrizma, nacionalizma i ostalih stereotipa. Ove aktivnosti kulturne diplomacije sprečavaju razvijanje konflikta i vode ka rješavanju kriza. Idealistički ciljevi često uključuju ideju dvosmjernih komunikacijskih odnosa temeljih na međusobnoj kulturnoj razmjeni, iako u praksi kulturna diplomacija ima tendenciju da ne bude recipročna kao u slučaju razmjene znastvenika, studenata, intelektualaca, umjetnika i studijskih grupa. Funkcionalni ciljevi kulturne diplomacije su također napredovanje u trgovinskoj razmjeni, političkim, diplomatskim i gospodarskim interesima, razvoju bilateralnih odnosa preko odbora, uključujući ekonomske, trgovinske, političke, kulturne i diplomatske elemente, kojima se povezuje sa skupinama u inozemstvu koje su važne za praksu kulturne diplomacije. Uloga dijaspore je u promidžbi održavanja bilateralnih odnosa u vremenima tenzija.

Kulturna diplomacija također može unaprijediti interese i drugih zemalja, a ne samo interese država koje obavljaju kulturnu diplomaciju. Ona je u Indiji, na primjer, svojim snažnim naglaskom za stipendiranje studenata iz susjednih zemalja poslužila u promidžbi vlastitog interesa, kao i njenih susjeda, te interesa samih studenata.
Kreditiranje studenata promoviše ne samo ideju suradnje, već pokazuje da kreditiranje i kultura mogu funkcionirati kao mirovni faktor. To pokazuje odluka Maršalovog plana, koji je uz instrumente kulturnih aktivnosti snažno podržao prevazilaženje krizne situacije u Europi tijekom poslijeratnog razdoblja, tj. nakon II svjetskog rata, a što je Njemačkoj omogućilo dizanje iz pepela i prerastanje u ekonomsku silu čiji rast i danas traje. Već poslije nekoliko mjeseci nakon rata, bivši protivnici koji su uzajamno pretrpjeli velike gubitke su počeli pograničnu suradnju između susjednih gradova, kao i razmjenu djece između porodica za vrijeme raspusta, prije svega zbog učenja jezika. Današnji primjeri suradnje Njemačke i Francuske koje su sveobuhvatnim programima razmjene dali najbolji primjer kulturne suradnje, i danas, temelji se na uvjerenju da znanje o tradiciji ili potencijalnim neprijateljima, o njihovom društvenom životu, promiče međunarodno razumijevanje, čime je na djelu prevencija sukoba na duži rok.

 

Literatura:


American Corner information provided by IIP. Stats based on numbers as of March, 2008.
www.America.gov
Bereson, R. (2007): Diplomacy of International Art, from World Exibitions to Biennales and Documentas, IN, Nurope Kassel

Bolton C. (2007): Management and Creativity, Malden, Blackwel

Cummings, M. (2003): Cultural Diplomacy and the United States Government: A Survey,
Washington, DC, Center for Arts and Culture

Dobek-Ostrowska B. (2006), Komunikowanie polityczne i publiczne, Warszawa, PWN
Geusau, A. (2009): Cultural Diplomacy Waging War by Other Means, Nijmegen, Wolf Legal Publishers
Giddens, A. (2005): Odbjegli svijet-kako globalizacija oblikuje naše živote, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk
Howkins J. (2003): Kreativna ekonomija, Zagreb, Binoza press
Hyde, H. Jr.(2006): Speaking to our Silent Allies: Public Diplomacy and US Foreign Policy, Washington, DC, Congressional Focus

Huizinga. J. (1972): America: a Dutch Historian’s Vision, from Afar and Near, New York, Harper & Row

IAWG Interagency Working Group on U.S. Government-Sponsored International Exchanges and Training, http://www.iawg.gov/

International Cultural Relations A Multi-Country Comparation Published in: GIA Reader (2005), Vol 16, No 2

Knutsson, K.E.(1996): Social Field and Cultural Constellations, NY, UNESCO Publishing

Marine Corps Doctrinal Publication vol.1: Warfighting (United States Government as Represented by the Secretary of the Navy, July 21, 1997, 9. Henceforth MCDP

Milardović, A. (2004): Pod globalnim šeširom, Zagreb, CPI

Milardović, A. (2002): Mali leksikon globalizacije, Zagreb, CPI
Naj, Dž.(2006): Kako razumevati međunarodne odnose, Uvod u teoriju i istoriju, Beograd, Stubovi kulture
Ninkovich, F.(1981): Diplomacy of Ideas: U.S. Foreign Policy and Cultural Relations 1938-1950, Cambridge, MA, Cambridge University Press
Nye, J, (2004): Soft Power and American Foreign Policy, Political Science Quarterly, vol.119, no.2, Cambridge, MA, Harvard Kennedy School

Nye, J.(2004): Soft Power: the Means to Success in World Politics, Cambridge, MA, Cambridge University Press, Perseus Books
Report of the Advisory Committee on Cultural Diplomacy (2005) CulturalDiplomacy The Linchpin of Public Diplomacy, Washington DC, U.S. Department of State

Riordan, S. (2003), The New Diplomacy, Themes for the 21st Century, Cambridge, Polity
Rosenau, J.N. (2006), Political science and political processes: Rosenau, New York, J.N., & e Study of World Politics, Vol. 1, Routledge
Salmoni. B. i Holmes-Eber, P.(2008): Operational Culture for the Warfighter, Quantico, Virginia, Marine Corps University Quantico
Saunders, F.(1999):The Cultural Cold War, New York, The New Press
Second Life is a virtual world launched in 2003 in 2007 http://blog.secondlife.com/?s=metrics

Steven C. Williamson, From Fourth Generation Warfare to Hibrid War, 2009, US Army War College,Carlisle, PA.

Swindler, A.(1986) Culture in Action: Symbols and Strategies. AmericanSociological Review No 51

Taylor, M.P. (1978): Cultural Diplomacy and the British Council, British Journal of International Studies, vol.4, no.3

Vital, D. (1967): The inequality of States. A study of Small Power in International Relations. Oxford, Oxford University Press

Walter Laqueur, Save Public Diplomacy, Foreign Affairs, September/October 1994, vol.73, no.5

Watson, A. 2006. Diplomacy. & e Dialogue Between States, NY New Press

Wyszomirski, M.J.(2003), International Cultural Relations: A Multi-Country Comparison, Seattle, Arts International and Center for Arts and Culture