Geopolitika

Geopolitika

Geopolitics

Geopolitics

NEUROTEHNOLOGIJA KAO ORUŽJE  GEOPOLITIČKE DOMINACIJE NA PLANETI

 

Mr. Njegoš Jovanović

Apstrakt

Neurotehnologije su spremne da uvedu revolucionarne promjene sa razvojem tehnologija nanobiočipova i snimanja mozga te skeniranja koje će na kraju smanjiti troškove neuroloških tehnika i analiza, te učiniti procedure efikasnim i profitabilnim. Neurotehnologije, u kombinaciji sa bežičnim senzorima, mogu dovesti do revolucije komunikacije veće od onog uzrokovanog dolaskom tranzistora i mikročipa.

Zack Linch, izvršni direktor Neurotehnološke industrijske organizacije (NIO), piše da će, kada se kombinuju podaci iz naprednih biočipova i snimanja mozga, ubrzati razvoj neurotehnologije i skup alata koji mogu uticati na ljudski centralni nervni sistem, posebno mozak. Mada se neurotehnologije vjerovatno nalaze u terapeutskoj i medicinskoj upotrebi, kao što je poboljšanje emocionalne stabilnosti i mentalne jasnoće, one takođe otvaraju mogućnosti za intruzivne strategije kontrole i manipulacije.

DARPA bi željela da revolucionira studiju narativnog uticaja tako što će je proširiti u neurobiološki domen. Standardna narativna analiza stoga zauzima zlokoban zaokret: cilj nije da se potencijalni teroristi ubjede kroz prikladnu retoriku ili argumente (ili čak i jednostavno ispiranje mozga), već da se direktno interveniše u njihov mozak kako bi ga natjerao da se predomisle. Ideološka borba se više ne vodi argumentima ili propagandom, već putem neurobiologije, tj. regulisanjem neuronskih procesa u našem mozgu.

Ključne riječi: neurotehnologije, nanobiočipovi, mozak, narativni uticaj, neuronski proces

NEUROTECHNOLOGY AS A WEAPON OF GEOPOLITICAL DOMINATION ON THE PLANET

 

Njegos Jovanovic,  MSc

Abstract

Neurotechnologies are poised to make revolutionary changes with the development of nanobiochip and brain imaging technologies and scans that will ultimately reduce the cost of neurological techniques and analysis, and make procedures efficient and profitable. Neurotechnologies, combined with wireless sensors, can revolutionize communication beyond that of transistors and microchips.

Zack Linch, executive director of the Neurotechnology Industry Organization (NIO), writes that when data from advanced biochips and brain imaging are combined, it will accelerate the development of neurotechnology and a suite of tools that can affect the human central nervous system, especially the brain. ' Although neurotechnologies are likely to be found in therapeutic and medical applications, such as improving emotional stability and mental clarity, they also open up opportunities for intrusive control and manipulation strategies.

DARPA would like to revolutionize the study of narrative impact by expanding it into a neurobiological domain. Standard narrative analysis therefore takes a sinister turn: the goal is not to persuade potential terrorists through appropriate rhetoric or argument (or even simple brainwashing), but to directly intervene into  their brains to make them change their minds. Ideological struggle is no longer guided by arguments or propaganda, but by neurobiology, that is, by regulating neural processes in our brains.

Keywords: neurotechnologies, nanobiochips, brain, narrative impact, neural process

 

Uvod

Neuronauka je trenutno jedna od najbrže rastućih područja nauke u Sjedinjenim Državama. To je interdisciplinarno polje koje nastoji povezati i integrisati „račun, opšte biologije, genetike, fiziologije, molekularne biologije, opšte hemije organske hemije, biohemije, fizike, bihejvioralne psihologije, kognitivne psihologije, opšte psihologije, filozofije, teorije računara i istraživanje dizajna.”

Neizbježno je da će neuronaučna istraživanja uticati na nacionalnu bezbjednost, na složene načine u sljedećih nekoliko decenija, koja su već bila predmetom odbrane i obavještajnih agencija pod pokroviteljstvom istraživanja od strane Nacionalnog istraživačkog savjeta 2008. godine. Napredak u neuronauci je možda čak okidač utrke u upotrebi Neurotechnology, među nacijama koje bi mogle steći poluge Neurotechnology bolje od drugih, čime mogu steći odlučujuću prednost u Warfare. Može se zaključiti da nove metode utiču na mozak i centralni nervni sistem a time na mentalne sposobnosti, emocije i misli koje mogu postati centralni za buduću vojnu strategiju i vođenje rata, sukoba i ekonomske dominacije.

Dok neuronauka kao vojno oružje može i dalje zvučati kao naučna fantastika ili nešto što bi moglo doći samo u dalekoj budućnosti, ali primjetno je da neuro oružja nisu u načelu tehnološki nemoguća, niti nužno zahtijevaju tehnologije koje još nisu postojeće. Oni su u suštini oružje koje ciljaju mozak i centralni nervni sistem. Ovisno o preciznoj definiciji pojma neuroweapon, moglo bi se čak tvrditi da neke primitivne verzije već postoje, kao što je komercijalno dostupan Myotron, koji preko direktnog kontakta preopterećuje centralni nervni sistem i tako zaglavljuje signale mozga koji kontrolišu dobrovoljne pokrete mišića.

Različiti neurofarmaceutski ljekovi koji utiču na mentalne sposobnosti i ponašanje trenutno se istražuju od strane odbrambenih ustanova širom svijeta za moguću upotrebu u borbenim scenarijima, među njima modafinil, oksitocin i propranolol. Nadziranje ili manipulacija mozga i centralng nervnog sistema se može kontrolisati daljinski shodno postojećim tehnologijama kao što su EEG ili fNIRS head set device, radiofrekventni valovi/ mikrovalovi ili pulsirajući ultrazvuk koji su precizno usmjereni na određena područja mozga. Sa obzirom na nedavna ulaganja i napredak u neuronauci mnogih velikih zemalja, posebno u područjima kao što su stimulacija mozga i interfejs-(povezivanje) mozga i računara, neuroweapon-i i neurowarfare mogli bi se pojaviti do 2025. godine. Moguće posljedice mapiranja i dekodiranja mozga mogu biti ozbiljnije od bilo kog drugog naučnog otkrića u ljudskoj istoriji jer bi to moglo uticati na sam pojam slobodne volje i individualne autonomije na kojoj se temelji liberalno demokratsko društvo. Obraćajući se opasnostima koje dolaze s budućim razvojem i proliferacijom neuroweapon-a i rezultirajućih neurowarfare-a, zahtijevat će sveobuhvatan pristup "neurosigurnosti" koji može smanjiti opasnosti.

 

Razvoj vojne neurotehnologije

U februaru 2013. predsjednik Obama je najavio BRAIN inicijativu koja je u idućem desetljeću osigurala dodatnih 100 miliona dolara godišnje u finansiranju istraživanja neuro nauke kroz NSF (National Science Foundation) iz fiskalne 2014. godine. To dolazi u vrijeme sveukupnog smanjenja federalnih istraživanja finansiranja, koja naglašava da Obamina administracija smatra istraživanje mozga kao istraživanje područja od strateške važnosti. Službeno postavljen cilj NSF BRAIN Inicijative je generisati niz fizičkih i konceptualnih alata potrebnih za određivanje funkcionisanja zdravih mozgova tokom životnog vijeka ljudi i drugih organizama. Razvija se  radna snaga za stvaranje i provođenje tih alata sa ciljem uspostavljanja sveobuhvatnog shvatanja misli, sjećanja i akcije koje proizlaze iz dinamičkih aktivnosti u mozgu. Iako je inicijativa usmjerena na civilne i zdravstvene primjene, raste zabrinutost nedostajućeg zakona o bioetici koji kaska za razvojem neurotehnologije.

Aktuelna je naučna trka za dekodiranje ljudskog mozga u trenutnoj i bliskoj budućnosti, tehnologija će omogućiti ne samo uticaj na um i ponašanje neprijatelja, već za njegovu kontrolu. Napredak u neuronauci omogućit će nove vrste ne-smrtonosnog oružja za preciznu manipulaciju ponašanjem, na primjer putem neurotropnih lijekova koji mijenjaju ponašanje, putem daljinskog praćenja elektromagnetskog mozga i stimulacije, kroz akustično oružje koje emituje glasove direktno u neprijateljske glave, čak i kroz holografske projekcije i drugih "složenih iluzija na bojnom polju." U roku od deset godina vojnici bi mogli biti opremljeni transkranijskim magnetnim stimulacijskim sredstvima ili interfejsom mozga i računara, što će svojim zapovjednicima omogućiti da upravljaju svojim osjećajima i kontrolišu svoje misli. Ovaj rad će raspravljati o tome kako će nova šesta domena ratovanja (uma) vjerovatno transformisati vojne operacije i temeljno promijeniti način na koji se vode ratovi. Tvrdi se da će se vojne operacije sve više fokusirati na postizanje željenih psiholoških uticaja, što će, na pozitivnoj strani, smanjiti potrebu za fizičkim uništenjem i ubijanjem. Istovremeno, neuroweaponi će također stvoriti nove i velike opasnosti, koje proizlaze iz zloupotrebe i proliferacije, koje će se morati rješavati razvojem koncepta "neuronauke" kojim će biti izložen.

 

Stimulacija mozga

Psihijatri su koristili električnu stimulaciju mozga za liječenje duševnih bolesti od kraja 19. vijeka. Elektrokonvulzivna terapija, u kojoj se električna struja primjenjuje na mozak kroz elektrode, široko se koristi od 1940.-ih i 1950.-ih, a Američko psihijatrijsko udruženje smatra da je ona sigurna i efikasna za liječenje velike depresije, šizofrenije i bipolarnih poremećaja. Psihijatari su početkom 1980.-ih razvili nove metode za električnu stimulaciju mozga. Na primjer, metoda Transcranial Magnetic Stimulation (TMS) (Transkranijalna magnetna stimulacija) koja primjenjuje snažna elektromagnetna polja od hiljade volti kroz kacigni uređaj iznad mozga kako bi se aktivirala određena područja mozga.

TMS je pokazao obećavajući napredak u pogledu liječenja depresije i drugih mentalnih poremećaja, ali još uvijek postoje zabrinutosti za sigurnost liječenja. Od nedavno istraživači neuronauke koriste TMS za podsticanje motorike korteksa, što omogućuje jednoj osobi interfejs (povezivanje) mozga sa daljinskim upravljanjem pokreta rukama druge osobe. Taj je eksperiment uspješno proveden na Univerzitetu Washington 2013. godine, što bi mogao biti prvi korak prema interfejsu mozak-mozak (BCI) sa sintetičkom telepatijom.

Nedostatak TMS-a je da zahtijeva velik  izvor  napajanja koji je teško smanjiti i uklopiti ga u manju slušalicu ili kacigu. TMS takođe ne može doprijeti do dubljih područja mozga. Druge trenutno istražene metode stimulacije mozga su transcranial Direct Current Stimulation (tDCS), (transkranijalna stimulacija istosmjerne struje) i Transcranial Pulsed Ultrasound Stimulation (transkranijalna pulsirajuća ultrazvučna stimulacija), koje mogu biti pogodne za integraciju u vojnu borbenu kacigu. TDCS primjenjuje slabu struju kroz elektrode na kožu, što je pokazalo da značajno povećava koncentraciju i kognitivne sposobnosti kod ispitanika. Istraživači iz Državnog Univerziteta Arizona, rade na ultrasound uređajima koji se mogu ugurati u kacigu tj. koji bi mogli biti ugrađeni u kacigu. Koristi se za kontrolu mentalnih stanja vojnika, pojačava budnost i ublažava bolove od ozljeda. Pulsni ultrazvuk bi takođe mogao doći do dubljih područja mozga. Metode stimulacije mozga mogu imati brojne prednosti u smislu liječenja i poboljšanja za ljude širom svijeta, pa bi se tehnologija mogla brzo razvijati i širiti. Već postoji niskokvalitetni tDCS (pod nazivom Focus), koji se prodaje kao "uređaj za igrice" kako bi se poboljšala koncentracija kod računarskih igrica.

Povezivanje računara sa mozgom

Krajnji cilj u razvoju neuronskih uređaja jeste izgraditi interfejs mozak-računar koji omogućuje osobi da primi informacije s računara i prenosi podatke iz mozga na računar. Primitivni BCI već postoje. Oni koriste elektroencefalografiju (EEG) pričvršćenu na računar za čitanje i tumačenje aktivnosti mozga. EEG su relativno jeftini uređaji koji jednostavno mjere električnu aktivnost na glavi. Već je moguće koristiti EEG kao jednostavan računarski uređaj za unos, na primjer korisnici mogu pomicati kursor jednostavnim pokretima miša prije toga.

Mnogo ambiciozniji cilj je mjerenje i katalogizacija EEG odgovora na određene riječi i time stvoriti uređaj koji bi mogao doslovno čitati misli. Takva istraživanja zaista preduzimaju naučnici na Kalifornijskom Univerzitetu Irvine. Izvještaj Kraljevskog društva tvrdi da su  vrlo ograničeni izgledi u izradi univerzalnog uređaja za čitanje misli, što izaziva zabrinutost oko izgleda novog oružja kao sistema sa direktnim neurološkim nadzorom. Potencijalna prednost oružja kontrolisanog BCI-om je da bi mogli brže uputiti vojnike u borbenu zonu kada daljinski upravljaju bespilotnim sistemom za bolju situacionu svijest. BCI takođe može značajno poboljšati otkrivanje prijetnji i preciznost identifikacije, kao i znatno smanjiti vrijeme odziva.

Posebno, DARPA razvija "Kognitivnu tehniku ​​upozorenja o prijetnjama" (CT2WS) koji koristi EEG koji otkriva nesvjesne odgovore mozga na moguće prijetnje, i na monitoru ih označava operateru. Vojnici BCI-a će moći bolje kontrolisati složene uređaje poput robotskih egzoskeleta ili bespilotnih sistema bilo koje vrste. Korištenje neuronskog povezivanja koje direktno povezuje vojnikov mozak sa oružjem, moglo bi rezultirati većom tačnošću i mnogo bržim vremenom odziva tj. reagovanja. Kao rezultat toga, BCI-ovi će omogućiti da oružje koje se koristi, može ostati konkurentno u odnosu na potpuno autonomne sisteme oružja koji su takođe u razvoju. Koristeći BCI, vojnici mogu biti u stanju tiho i efikasno komunicirati jedni sa drugima samo razmišljajući, kao telepatijom.

Degradacijske tehnologije

Neuro Textrodes (Tekstilne elektrode za EEG snimanje) bi se mogle iskoristiti za degradiranje performansi neprijatelja na različite načine, što bi omogućilo prijateljskim snagama da poraze ili neutrališu neprijatelja bez direktnog nasilja. Neuronauka bi mogla poboljšati postojeće oružje i metode nevoljnih ratova, npr. PSYOPS i informativni rat (uključujući i kiber rat). Takođe bi moglo dovesti do razvoja novog oružja koje se može nazvati neuroweapons (nervno oružje).

Jedna od definicija je da Neuroweapons namjerava uticati, usmjeravati, oslabiti, suzbiti ili neutralisati ljudsku misao, moždane valove funkcije, percepciju, tumačenje i ponašanje do te mjere da je cilj takvog naoružanja privremeno ili trajno onesposobljenje, mentalna ugroženost ili nesposobnost za normalno funkcionisanje. To bi se moglo postići različitim sredstvima: biohemijskim sredstvima, usmjerenom energetskom oružju, pa čak i informacijama/softverima.

Biohemijske neuro-snage

Većina javno dostupnih informacija o uvredljivim neurooružjima trenutno se odnosi na potencijalnu upotrebu biohemijskih sredstava kao nesposobnosti i potencijalno drugačije uticanje na ponašanje protivnika. Često citirani slučaj je upotreba hemijskog fentanila od strane FSB-a tokom moskovske opsade pozorišta u oktobru 2002. godine. Hemikalije su imale za cilj da spriječe čečenske teroriste, ali je stradalo 128 talaca (od njih oko osamstotina) zbog zakašnjelog hitnog odgovora i pogrešne medicinske intervencije. Ono što je posebno zanimljivo jeste da upotreba fentanila nije međunarodno osuđena kao kršenje Konvencije o hemijskim oružjima, što ukazuje na to da vlade smatraju da je biohemijska opasnost legalna. Moglo bi postojati niz novih neurofarmaceutika u razvoju koji bi mogli proizvesti relativno predvidljive učinke u ponašanju. Jedno biohemijsko sredstvo koje izgleda kao da je pobudilo interes vojske SAD je neurohormonski oksitocin, koji prirodno proizvodi mozak i potiče ljubav ili povjerenje. Oksitocin se može upotrijebiti za (privremeno) manipulisanje neprijateljima koji bi vjerovali neprijatelju i time bi se smanjio otpor.

Američka vojska je čak istraživala mogućnost gay bombe koja je trebala odvratiti neprijateljske snage izazivajući seksualno uzbuđenje koja bi narušila moral. Čak su se sjetili i zombi bombe, može se zamisliti taj nivo mašte: alkaloidni lijek skopolamin poznat je po izazivanju poslušnosti ljudi, što ih čini izloženim u vrlo predvidljivom stanju, u kojem gube svoju slobodnu volju. Raste briga o budućim biološkim oružanim snagama koje bi mogle promijeniti ponašanje. Mikrobiolozi su nedavno otkrili parazite kontrole uma koji mogu manipulisati ponašanjem njihovih domaćina prema njihovim potrebama prebacivanjem ili isključivanjem gena, odnosno njihovom kontrolisanju. Takva istraživanja otvaraju put kontrole DNK ciljanih naroda, na što je nedavno Predsjednik Putin skrenuo pažnju činjenicom da SAD izučavaju genetski bio materijal rusa. Budući da je ljudsko ponašanje bar djelomično pod uticajem svoje genetike, nesposobno ponašanje koje modifikuje genetske bioreaktore moglo bi biti  načelno moguće.


Usmjereno energetsko oružje (DEW)

 

Ovo je vrlo široko rasprostranjena klasa oružja, koja uključuje bilo koju vrstu oružja koje koristi energiju za proizvodnju razarajućeg učinka, a najvažnije su laseri, mikrovalovi s visokim napajanjem (ne-nuklearni EMP), radiofrekventno oružje visoke energije i zvuk ili akustično oružje. Ono što je posebno kod DEW (Directed energy weapons) je da njihovi učinci općenito mogu biti različite snage od smrtonosnih do onesposobljavanja ljudstva ili tehnike. Iako je većina DEW istraživanja tajna, naročito kada je u pitanju antipersonalni DEW, postoji nekoliko oružanih sistema koji su predstavljeni javnosti i koji su operativni.

 

Na primjer, postoji aktivni sistem zabrane (ADS) koji koristi mikrovalove od 95 GHz kako bi stvorio osjećaj pečenja na koži preko udaljenosti od najmanje 300 metara i koji može prisiliti povlačenje neprijatelja. Slično je i sa dugim rasponom Acoustic Device (akustičnih uređaja), koji koriste glasne zvukove koji su bolni na stotinu metara. Onda postoje antipersonalni DEW koji su do sada hipotetičniji. Često citiran deklasifikovani vojni dokument koji sažima neka istraživanja biološkog učinka elektronskog oružja pokazuje da se mikrovalovi mogu koristiti za prenošenje zvukova ravno u mozak (takozvani Frey-effect) koji može izazvati bol ili smrti kada se cilja na mozak zbog termičkog učinka mikrovalova.

Frey effect se može zloupotrijebiti uzimanjem pod kontrolu kontroverznu 5 G mrežu za čije uvođenje je zainteresovano dosta zemalja. Ispitivanje 5 G mreže nisu završena, ali i površna govore da ima efekat mikrovalne peći, jačina zračenja je nepoznata, kao i efekti na ljude, biljke i životinje.  Elektromagnetski valovi se mogu koristiti za poremećaj nervnog sistema kod neprijateljskih vojnika, uzrokovati epileptične napade ili zagrijavanje tjelesne tekućine kao da su u mikrovalnoj peći. U 1980.-ima testovi na životinjama sa usmjerenim energetskim oružjem pokazali su se obećavajuća u smislu da utiču na mentalna stanja i ponašanje.

Može se  desiti da navedena oružja dobiju veliku podršku koja se direktno predlažu kao podrška prilikom PSYOPS operacija. Takođe je dokumentovano da je moguće izazvati mučninu u pokretu, dezorijentaciju uz napade pomoću stroboskopske blistave svjetlosti (Bucha efekt) ili za proizvodnju sim (interfejs tehnologije i računara). Analitičar James Dunnigan je tvrdio da postoje radio-odašiljači koji izazivaju kratki spoj ljudskog nervnog sistema. Ovo privremeno onemogućuje ljude kojima su namijenjeni radijski zraci. U budućnosti će biti moguće uticati na raspoloženje i mentalni kapacitet upotrebom elektromagnetnog spektra i time podstaknuti pasivno, miroljubivo, nemirno ili bilo koje drugo poželjno ponašanje.

 

 

 

Informacija-Softver baziran na neurooružju

Ne moraju sva neuro-oružja biti fizičke prirode, neka se mogu sastojati od informacija koje su dizajnirane za manipulisanje ponašanja ili bi to mogao biti softver koji hakuje neuronske uređaje ili ugrađene čipove. DARPA ima u okviru svoje Kancelarije za biološku tehnologiju projekat zasnovan na neuronauci pod nazivom Narativne mreže, koje imaju za cilj da razumiju kako narativi utiču na ljudsku spoznaju i ponašanje, i da ta saznanja primjene u međunarodnim bezbjednosnim kontekstima. Kontekst nacionalne sigurnosti je razumjevanje. Zašto se vjeruje određenim narativima, a drugima ne i kako naracije mogu podržati terorizam. Korištene metode uključuju istraživanje o tome kako mozak reaguje na određene narative i razvoj računarskih modela kako narativa utiče na pojedince i društvene mreže. Ovakva istraživanja se mogu koristiti da bi propaganda ili psihološke operacije bile efikasnije ili da bi potkopale propagandu protivnika.

Operacije za podršku vojnim informacijama (informacioni rat) već se ukrštaju sa kiber bezbjednosti i kiber operacijama, zbog postojanja mrežnih zajednica i društvenih mreža putem kojih se informacije šire i preko kojih ljudi mogu uticati. Nakon što se neuronski uređaji češće koriste i povezuju se sa računarom, mogli bi da budu hakovani kao i bilo koji drugi dio elektronike, razlika je u tome što nije u pitanju samo pravilno funkcionisanje spoljnog uređaja, već i funkcionisanje umova korisnika. Haker neuronskog uređaja mogao bi izmjeniti moždane talase raspoloženja, mentalnih stanja i kapacitete korisnika i možda čak preuzeti kontrolu nad korisnikovim tijelom preko BCI-ja da bi izveo nenamjernu akciju.

Takvo hakovanje neuralnog uređaja i korisnik bi mogao čak trajno preusmjeriti mozak korisnika ili im isprati mozak. Manje tehnološki sofisticirane metode hakovanja uma mogu se zamisliti. Zlonamjerni softver može napasti um korisnika manipulacijom brzine treperenja monitora i prikazivanjem subliminalnih poruka na ekranu koje se ne može svjesno opaziti. Iako je efikasnost subliminalnih poruka često odbačena, neuronaučnici su pronašli indikacije da subliminalni uređaji djeluju u smislu da donekle utiču na ponašanje ljudi koji su im bili izloženi.

Softverski neuropopulatori

Sva neurooružja ne moraju biti fizičke prirode - neki mogu samo predstavljati informacije namijenjene manipulisanju ponašanja ili bi to mogao biti softver koji hakira neuronske uređaje ili implantirane čipove. DARPA je unutar svog Biološkog tehnološkog ureda projekt utemeljen na neuronauci pod nazivom Narativne mreže, koja ima za cilj razumjeti kako pripovjedanja utiču na ljudsku spoznaju i ponašanje te primijeniti ta otkrića u međunarodnim sigurnosnim kontekstima. Kontekst nacionalne bezbjednosti jeste razumjeti zašto se vjeruje u neke priče, a u druge ne i kako pripovjedanja mogu podržati terorizam. Primijenjene metode uključuju istraživanje kako mozak reaguje na određena pripovjedanja i razvoj računarskih modela kako pripovijedi utječu na pojedince i društvene mreže. Takva istraživanja mogu se koristiti za efikasniju propagandu, psihološke operacije ili potkopavanje propagande protivnika.

Vojna informacijska podrška operacije već presjecaju kiber bezbjednost i kiber operacije zbog postojanja mrežnih zajednica i društvenih mreža kroz koje se informacija širi i kroz koje se na ljude može uticati. Nakon što se neuronski uređaji učestalo koriste i povezani su s računarima, mogu se hakovati kao i svi drugi dijelovi elektronike, a razlika je u tome što nije samo ispravno funkcionisanje vanjskog uređaja koji je u pitanju, već i funkcionisanje uma korisnika.

 Haker neuronskog uređaja može mijenjati moždane valove, raspoloženja, mentalno stanje i sposobnost korisnika i možda čak i preuzeti kontrolu nad korisnikovim tijelom preko BCI-a za obavljanje neželjenih akcija. Takvo hakiranje neuronskog uređaja, a tim i korisnik može čak trajno preusmjeriti mozak korisnika ili im ispirati mozak. Moguće je zamisliti manje tehnološki sofisticirane metode sjeckanja uma (hakovanja uma). Zlonamjerni softver može napasti um korisnika manipulacijom brzine treperenja monitora i prikazivanjem podsvjesnih poruka na zaslonu koje se ne mogu svjesno shvatiti. Iako je efikasnost podsvjesnih poruka često odbijena, neuronaučnici su pronašli indikacije da subliminalni funkcionišu u smislu da pogađaju ponašanje ljudi koji su bili izloženi njima.

Prijetnje i izazovi

Pojam neurorata je već nekoliko godina u upotrebi i uglavnom opisuje vojnu primjenu neuronauke i tehnologije neuro S/T- Strategic Technology. Iz literature se mogu razlikovati tri različita aspekta neurowarfare: 1) neurowarfare kao neuro poboljšanje vlastitog tima koje im omogućuje da bolje obavljaju zadatke u pogledu svojih kognitivnih sposobnosti i odlučivanja; 2) neurowarfare kao što se nalazi unutar glava neprijatelja radi ispitivanja i strateške inteligencije pomoću neuro S/T, do nivoa IO (Informacionog rata) I 3, (dok su na primjer Kinezi već ovladali vođenje IO u domenu I-4 neurowarfare). Ovladali su i sa neuro S/T što je omogućila metoda za uticaj neprijateljskog ponašanja puno direktnije od samog PSYOPS.

Aktuelna akademska rasprava o potencijalnoj budućoj ulozi neuro S/T već je navela neke analitičare da sugerišu kako mozak postaje novo bojno polje. Um ili ratni neurospace (neuroprostor) bi se mogli pojaviti kao novi različiti i najvjerovatnije konačni domeni ratovanja, nakon zemlje, mora, zraka, svemira i kiberprostora. Osnovna strategija u napadu neprijatelja nije nova. Prvo ju je formulisao Sun Tzu, koji je istakao da je smirivanje neprijatelja bez borbe vrhunac vještine. Slično su napisali stručnjaci PSYOPS-a Paul E. Valley i Michael Aquino da se ratovima bori i pobjeđuje ili gubi ali ne na bojnim poljima, već u ljudskim umovima. Ratovanje je usmjereno na nametanje vlastite volje neprijatelju i manipulisanje neprijateljem u cilju prihvatanja poraza ili ukidanja neprijateljstava. Prema riječima Richarda Szafranskog objekt rata jednostavno znači prisiliti ili potaknuti neprijatelja da učini ono što tvrdi da je bolji izbor ili da odaberete ono što želiš neprijatelju da odabere. Tako ima smisla usmjeriti najviše napora i resursa prema psihološkoj manipulaciji neprijatelja umjesto prema fizičkom uništenju stvari i ubijanju ljudi, koji su zapravo sekundarni cilj pod pretpostavljanjem neprijateljske volje.

Ako se taj cilj može postići tehničkom manipulacijom neprijateljskog mozga, koji je odgovoran za naše percepcije, emocije i razmišljanje, uopšte ne bi bilo potrebno nasilje. Svaka moć koja bi mogla upravljati tehnologijom kontrole uma postigla bi daleko veću prednost nego što bi jednostavno upotrijebila nuklearnu bombu. Upotreba neuroweapon-a protiv država bila bi mnogo prihvatljivija od upotrebe nuklearnog oružja. Kao rezultat toga, nacije će biti zainteresovane za razvoj ne samo neuroweapon-a, već i posvećene neurowarfare snage i doktrine. I dalje je teško zamisliti kako bi kognitivne sile mogle izgledati i kako se one mogu međusobno povezati u hipotetičkom neurosprostoru, gdje postoji samo virtuelnost, digitalni svjet ili čista svijest, a ipak manifestacije i umjetnost takve borbe pojavljuju se u području virtuelnog svijeta. Međutim, postoje očigledne prijetnje i izazovi koji su na horizontu ili su već sada glavna briga.

Nove bezbjedonosne prijetnje

Neuro S/T će dovesti do pojave nekih sasvim novih i netradicionalnih bezbjedonosnih prijetnji, među kojima će biti jače na udaru državne tajne, tehnologije i aktivnosti novih oblika terorizma. Ako se domognu tehnologije, oni bi mogli pokušati daljinski pratiti mentalne procese vođa ili drugih ljudi od interesa. Razvijanje računarskih modela svojih umova moglo bi omogućiti protivnicima predviđanje njihovih odluka i ponašanja. Tretirano osoblje moglo bi biti prisiljeno otkriti tajne pretraživanjem mozga ili hakerisanjem implantata mozga. Budući da svi elektronski uređaji mogu u načelu biti hakerisani, nema razloga vjerovati da će neuronski uređaji biti različiti. Haker bi mogao daljinski probiti implantate mozga i na taj način omogućiti pristup i mijenjanje mentalnih stanja, emocija, misli i sjećanja na ljude. Ako se ne preduzmu opsežne mjere predostrožnosti, niko se ne može spasiti od praćenja svojih mentalnih procesa  potencijalno na daljinu.

CIA je tridesetih godina prošlog vijeka pokušala stvoriti Mandžurijske kandidate, koji bi mogli biti programirani za obavljanje bilo kakve misije bez njihovog znanja ili pristanka. U svom Artičoka projektu, CIA je pokušala upotrijebiti droge, hipnozu, elektrošokove i senzorske deprivacije (smanjenje sna) radi prostorne i vremenske dezorijentacije, takođe u kombinaciji, ali je navodno istraživanje bilo bezuspješno. Naprednije metode bihejvioralne modifikacije mogu programirati nesvjesne ubice koje bi djelovale u realnom vremenu.

 Prije nego što je CIA postala zainteresovana za kontrolu uma, vjerski kultovi i radikalne političke grupe koristile su tehnike ispiranja mozga radi radikalizacije i manipulacije njihovim članovima. Već postoje naznake da su terorističke skupine ISIL-a u saradnji sa zapadnim obavještajnim službama prioritetno radili ispiranje mozga i indoktrinisanje djece, koji se zatim koriste za samoubilačke bombaške napade ne samo u Afganistanu ili Bliskom istoku već i drugdje. Neki džihadisti su samo-radikalizovani koristeći Internet kao daljinski alat za ispiranje mozga. Psihijatar Peter Olssen smatra da ponovno promatranje džihadske web stranice nakon sat vremena može biti slična samo-hipnozi sa posthipnotičkim prijedlogom koji podstiče nasilno djelovanje. Dok su tehnike ispiranja mozga koji koriste radikalni vjerski i politički islamisti poznati, zaključili su da ovakav način  rada je dugotrajan i skup. Zato terorističke skupine i kultovi možda traže kraći način čija će brzina preobratiti ljude u teroriste brzo i efikasno da bi postale osobe koje se radije žele odreći svojih života, a ne dopustiti da budu zarobljeni. Neuro S/T može im pružiti potencijalno takve alate, ali daleko sofisticiranije, jer imaju sredstva da to obezbjede. To bi moglo biti veoma opasno, jer nisu vlade predvidjele bezbjedonosnu problematiku na ovom segmentu neuronauke.

Opasnost je tim veća što će biti teško identifikovati teroriste ili ubice jer se bilo ko može pretvotiti u alat za terorističko ili političko ubistvo. Teroristička djela koja su izvršili programirane osobe, mogla bi biti pogrešno shvaćena kao terorizam vuka samotnjaka. To znači da se može propustiti pretpostavka koja bi odvela istragu od veza sa pravim nalogodavcima tj. počiniteljima  iz sjene, ujedno potencijalno propuštanje saznanja prirode prijetnje jer ostaje pogrešno shvaćena.

Takve manipulacije sigurno bi zahtijevale vrstu tehnologije za koju samo države mogu imati sredstva za razvoj. Međutim, postoji i mnogo više primitivnih neurooružja koji bi mogli biti lako dostupni čak i terorističkim početnicima. Postoji sve veća zabrinutost zbog DIY visokog energetskog radiofrekventnog oružja izgrađenog od modifikovanih mikrotalasnih peći koje bi se mogle iskoristiti za tajno napadanje za njih ciljanih susjeda izlažući ih nezdravom elektromagnetskom zračenju. Sve više slučajeva elektronskog uznemiravanja poput Jamesa Walberta što je procesuirano na sudu što ukazuje da je to već ozbiljno pitanje za društvo na koja zakonodavstvo, sudovi i zakoni trebaju biti spremni.

Neurobezbjednost

Dolazeće doba neuro ratovanja zahtijeva razvoj novog koncepta bezbjednosti ili novu sveobuhvatnu strategiju za rješavanje nekih prijetnji i izazova koji dolaze sa većim poznavanjem mozga i neuro S/T. Jonathan Moreno je predložio pojam neurosurge (neurohirurgija) u svojoj knjizi iz 2006, (Mind Wars: Brain Research and National Defense) koja se odnosi na  to kako sa naukom i tehnologijom usmjerenu na mozak i nervni sistem treba upravljati za javno dobro, tako i sredstva koja demokratske države moraju razviti da se zaštite od zloupotrebe protivnika. Ovo je u cilju razvoja nekih od Morenovih ideja za neurobezbjednost, procijeniti odbrambene mogućnosti i osmisliti mjere koje se mogu preduzeti u korist nacionalne bezbjednosti, bezbjednosti društva i građana.


Neurobezbjednost i neuronauka

Neuronauka bi se trebala rukovoditi neuroetikom, koja bi trebala postići ravnotežu između zahtjeva nacionalne bezbjednosti i individualnih sloboda te da se bave novim prijetnjama javnoj bezbjednosti i bezbjednosti uopšte. Velika tajnost koja okružuje razvoj neuroweapona izazov je za održavanje demokratske odgovornosti. Društvo neće moći imati smislene rasprave o neuroetici ako relevantne tehnologije i njihove prave sposobnosti ostanu tajne. U ovom kontekstu je to tajni sovjetski bioweapons (biološko oružje) program koji je bio skriven u civilnoj istraživačkoj organizaciji Biopreparat.

Postoji zabrinutost da je sličan veliki neuroweapons program mogao biti prikriven pod krinkom biomedicinskih istraživanja, što bi moglo dovesti do ozbiljnih kršenja etičkih standarda, na primjer u pogledu nehotičnog eksperimentisanja nad ljudima.
Osim toga, postoji problem da je neuroetika, koja je porijeklo bioetike, relativno mlado područje filozofskog istraživanja. Razvio se iz etičkih problema nekoliko neuronaučnika u pogledu društvenog uticaja i upotrebe njihovog rada, koji je 2006. godine osnovaolo (Međunarodno) neurotičko društvo. Do sada ne postoji opšti konsenzus u odnosu na mnoga ključna etička pitanja, kao što su: Intervencije u mozgu ili praćenje mentalnih procesa.

Postoje stavovi da se ljudskim umom podižu neka vrlo fascinantna, kao i vrlo uznemirujuća etička pitanja sa kojima će se bilo koje napredno demokratsko društvo morati suočiti relativno brzo. James Giordano i Rachel Wurzman su istaknuli da se "neurotehnologija može upotrijebiti za stvaranje oružja koje može imati nenadmašnu sposobnost mijenjanja spoznaja, emocija, uvjerenja i ponašanja pojedinaca i skupina, ako ne i cijelih društava." Neka od pitanja su: da vojnici moraju biti prisiljeni uzeti lijekove koji ih kognitivno pojačavaju ili prihvataju invazivne ili neinvazivne neuronske uređaje koji prate njihov mozak i koji bi mogli ostvariti neki nivo kontrole nad svojim mentalnim stanjima?

U kojim okolnostima može biti dopušteno upasti u privatnost tuđih umova? Kada bi bilo dopušteno koristiti nemirne neuroweapone (nervna oružja) koja mijenjaju um? Hoće li im biti dopušteno da se takvim oružjem bore protiv civilnog stanovništva kako bi kontrolisali svoja srca i umove prilikom kontranapada? Je li dopušteno tjerati neprijateljske borce u očaj i samoubistvo? Je li dopušteno usmjeravanje neuroweapona protiv cijelih društava za napredak poželjnog ponašanja ili za inženjersko društvo da se nosi s izazovnim problemima kao što su degradacija okoline ili terorizam?

O mnogim tim pitanjima trebaju pažljivo raspravljati neuronaučnici i etičari kako bi razvili djelotvoran pravni okvir koji ograničava vlade i korporacije neizostavnom upotrebom neuro S/T. Već postoji niz pravnih pitanja i zabrinutosti koje dolaze sa upotrebom neuroweapona, koje su podigli inters društva. Neki neuroweoponi već mogu kršiti postojeće međunarodno pravo, na primjer biohemijski neuroweaponi mogu kršiti Konvenciju o hemijskom oružju ili Konvenciju o biološkom i toksičnom oružju. Stephen White je također ispitivao zakonitost oružja povezivanjem mozga i mašine-(računara) jer bi mogli potkopati postojeće međunarodno pravo i pravne standarde. Na primjer, bilo bi nemoguće da tužilac koji istražuje ratne zločine dokazuje da je vojnik čiji je mozak kontrolisao oružane sisteme s BCI-om "namjerno" ubio civile da bi bio kriv za ratni zločin, jer su zapadni pravni standardi uvijek bili kredibilni između misli i djelovanja.
Prije nego što se sistemi uvedu i prebace na bojno polje, moraju se riješiti pravna i etička pitanja, uključujući zabrinutost oko njihove potencijalne upotrebe u domaćem i zakonskom okviru, kao i pitanje prisilnog poboljšanja i liječenja. Međutim, teže od regulacije upotrebe neuroweapona od strane vlade je drugi aspekt neurohirurga, koji se bave neuro defence-om.

Na zapadu su daleko odmakli u oblasti neurowarfare

Uzimajući u obzir problem na primjer sa dvojnom namjenom i činjenicom da bi mnogi neurotoksini mogli biti na raspolaganju mnogim akterima, neizbježno je da će se pojavi proliferacija (umnožavanje) i da adversarialni (obe strane odgovorne za dokaze u sporu) i gadni akteri budu u iskušenju da koriste novu moćnu tehnologiju. Ne može se očekivati ​​da će svi relevantni akteri igrati po pravilima, čak i ako bi se sve vlade svijeta mogle dogovoriti o zakonskom okviru za upotrebu neurotehnologije u kontekstu nacionalne bezbjednosti.

To znači da treba preduzeti korake kako bi se aktivno odbranili od budućih napada neprijatelja sa neuroweaponima, možda čak i prije nego što se oni razviju ili razmjeste. Napadi sa neurowarfare mogu biti usmjereni protiv pojedinaca, grupa ili društva u cjelini. Širok raspon različitih tehnologija mogao bi biti korišten prema nizu različitih aktera protiv različitih meta sa različitim ciljevima. Slijedi da odbrana mora biti višeslojna i višedimenzionalna. Postoje četiri opšte bezbjednosne strategije koje se mogu razmotriti u kontekstu razvijanja doktrine neurodbrane: otkrivanje, odvraćanje, reakcija i prilagođavanje.

Otkrivanje: uspješna neurosurfikacija zahtijeva sposobnost da se tačno detektuje napad kako bi se pružio odgovor. To bi značio razvoj nove discipline pod nazivom 'neuroforenzika'. Trenutno nije jasno kako bi ona mogla izgledati, ali bi trebala sadržavati veću različitost disciplina i tehnologija, uključujući kiber sigurnost, praćenje mozga, skeniranje te detekciju antipersonalnih DEW i biohemijskih agenasa. Ako su napadi usmjereni protiv jednog pojedinca, to bi moglo biti osobito teško, ako ne i nemoguće, da bi pojedinac shvatio da im se može utjecati na kontrolu uma. Na primjer, članovi vjerskih kultova uvijek odbacuju pojam da su možda bili tokom procesije ispranih mozgova. Međutim mozak jednostavno nema mehanizam za otkrivanje tajne manipulacije sa umom. U prošlosti psihijatri, koji su proučavali tehnike ispiranja mozga, savjetovali su vlade i sudove o tome jesu li osobe bile ispranog mozga ili ne, kao u poznatom slučaju Patty Hearst. U budućnosti metode skeniranja mozga mogu omogućiti neuronaučnicima tačno određivanje je li mozak manipulisan ili na neki drugi način ometen.

Sprječavanje: ako je nemoguće spriječiti proliferaciju neuroweapona, moglo bi se i dalje spriječiti upotreba nekih aktera. Slično kiber-ratovanju, bilo bi teško otkriti napade i pratiti ih do izvora njihovog pravog porijekla. Protivnici bi mogli uspješno prikriti svoje sposobnosti za neurowarfare, provoditi tajne operacije ili manipulacijom postići da je druga strana odgovorna.

Stoga će ključne, brze i tačne mogućnosti otkrivanja biti prioritet do uspješnog odvraćanja. Moglo bi biti teže spriječiti neplaćene glumce, jer napadi usmjereni protiv pojedinaca, a ne grupe ili društava, mogu dugo vremena biti neotkriveni jer ne bi imali medijski učinak koji je odmah vidljiv. Odstupanje bi takođe zahtijevalo neku doktrinu neurowarfare koja navodi za kakvu vrstu odmazde slijedi napad. Kakva prijetnja odmazde može biti prihvatljiva za uspješno odvraćanje? Na primjer, pod kojim okolnostima treba uzeti u obzir nuklearni protunapad?

Reakcija: ako napad ne može biti uzvraćen, treba razmotriti kako reagovati na napad kada se dogodi. Neko bi mogao odgovoriti uništenjem oružje onoga ko provodi napad ili ciljajući neprijateljski komandni centar koji kontroliše ovaj napad. Intuitivno riješenje bi također bilo odgovor u obliku: odgovor bi sadražavao napad na određen cilj, i prouzrokovati što veću štetu. Napadi neuroweapona na društvo, npr. "Neuro-subverzija" ili pokušaj usmjeravanja emocija/mentalnih stanja društva, odgovorit će se sličnim tipom napada na neprijateljsko društvo. To očito podiže temeljnije pitanje hoće li takva akcija usmjerena protiv uglavnom nevinih ljudi biti etički prikladan odgovor. Druga mogućnost bi bila odabrati asimetričnu strategiju kao odgovor na napad, usmjerenu na napad koji će učiniti najveću štetu protivniku.

Prilagođavanje: dugoročno, vojska i društvo će se morati prilagoditi prijetnji neuroweapona preduzimanjem opsežnih zaštitnih mjera koje smanjuju sposobnost neprijatelja da ih efikasno koriste. Opet, sa obzirom na širok spektar tehnologija koje se mogu koristiti za neuroweapone, obrambene strategije moraju biti višestruke i višeslojne kao što su napadačke strategije. Pojedini su zaključili da "um nema firewall". Međutim, moralo bi biti neophodno inženjirati nešto poput firewall-a za ljudski um. Na primjer, neuronski domaći i strani uređaji moraju biti dizajnirani od samog početka sa sigurnošću. Relevantna tehnologija mora biti i međunarodno kontrolisana. Bezbjedonosne službe, zakoni i sudovi moraju biti dovoljno obaviješteni o postojanju potencijalnih tehnologija neuroweapona i trebaju biti osposobljeni za istraživanje mogućeg neželjenog korištenja takve tehnologije. Umovi vojnika i političkih vođa možda moraju biti zaštićeni od pokušaja udaljenog utjecaja i daljinske kontrole uma. Ambicioznija, društva mogu čak pokušati oblikovati neuroekologiju na način koji smanjuje mogućnosti za zlostavljanu manipulaciju. To će biti veliki izazovi, ali oni nisu nepremostivi.

 

Zaključak

Neuro S/T je praktično prešao granicu transformacije ratovanja na vrlo temeljne načine. Nacije bi pokušale osvojiti neurospace (hipotetički prostor u kojem se svijest povezuje sa stvarnim svijetom), što bi bila krajnja domena ratovanja uz sve druge domene (zemlja, mora, vazduha, prostora, kiberprostora) može teoretski dominirati. S obzirom na ogroman napredak u neuronauci, neurowarfare nije udaljen pola stoljeća od evrope, kao što to sugerišu pojedini autori, ali mogao bi stići mnogo ranije.

Bez sumnje naše sve veće razumijevanje mozga u Evropi, pogotovo u Rusiji dovest će do mnogih neočekivanih izazova i opasnosti. Neuroweapon-i (neurvna oružja) će se proširiti, i bit će vjerovatno zloupotrijebljeni što će dovesti do novih bezbjedonosnih prijetnji. Važno je imati na umu da, iako se neuroweaponi koji bi mogli uticati ili čak kontrolisati ponašanje neprijatelja, ili se upotrebiti kao krajnje oružje, ali će se uglavnom biti moguće odbraniti protiv neuroweapona. Najvjerovatnije, mnoge ideje za uspješnu neuronsku bezbjednost i odbranu mogu se naučiti iz kiber sigurnosti. Bit će moguće savladati te izazove. Ipak, od neurodefencije bit će važnije za društvo i donositelje odluka da shvate kako koristiti neuro-S/T za unapređenje čovječanstva, a ne za opstanak ljudskih sukoba i ratovanja, ili nove eugenike a ne istovremeno uništavati individualne slobode i autonomiju. Zapad mora pažljivo razmišljati o neuroetici prije nego što uskočimo u doba nesputanih neurowarfare-a.

 

Reference

 

  1. Ashworth A. Self-incrimination in European human rights law-a pregnant pragmatism. Cardozo L Rev. 2008;

 

  1. Baron-Cohen S. (2004). Essential difference: Male and female brains and the truth about autism. New York: Basic Books;

 

 

  1. Biondi F, Skrypchuk L. (2017). Use Your Brain (and Light) for Innovative Human-Machine Interfaces. In: Nunes I, ed. Advances in Human Factors and System Interactions. Dordrecht: Springer;

 

  1. Handbook of Neuroethics, Editors (view affiliations), Jens Clausen, Neil Levy https://link.springer.com/referenceworkentry/10.1007%2F978-94-007-4707-4_166

 

  1. Brigham K, Kumar B. (2010). Subject identification from electroencephalogram (EEG) signals during imagined speech. Paper presented at the Biometrics: Theory Applications and Systems (BTAS), 2010 Fourth IEEE International Conference on.

 

  1. Greely HT. (2009). Law and the revolution in neuroscience: An early look at the field. Akron L Rev.;

 

  1. Habermas J. The (2010). Concept of human dignity and the realistic utopia of human rights. Metaphilosophy.;41(4):

 

  1. Haynes J-D, Sakai K, Rees G, Gilbert S, Frith C, (2007). Passingham RE. Reading hidden intentions in the human brain. Curr Biol.;17(4):

 

  1. Herff C, Heger D, de Pesters A, Telaar D, Brunner P, Schalk G, Schultz (2015). T. Brain-to-text: decoding spoken phrases from phone representations in the brain. Front Neurosci. p. 9. https://doi.org/10.3389/fnins.2015.00217.

 

 

  1. Langleben D, Hakun J, Seelig D, Wang A, Ruparel K, Bilker W, Gur R. (2016). Polygraphy and functional magnetic resonance imaging in lie detection: a controlled blind comparison using the concealed information test. J Clin Psychiatry.;77(10)

 

  1. Lebedev MA, Tate AJ, Hanson TL, Li Z, O’Doherty JE, Winans JA, Schwarz DA. (2011). Future developments in brain-machine interface research. Clinics.;

 

 

  1. Marcel S, Del Millan JR. (2007). Person authentication using brainwaves (EEG) and maximum a posteriori model adaptation. IEEE Trans Pattern Anal Mach Intell.;29(4)

 

  1. Armin Krishnan: From Psyops to Neurowar: What Are the Dangers? East Carolina University, Brewster A.119, E. 5th Street, 27858 Greenville, NC (252) 328-6156

 

  1. Space & Defense: Journal of the United States Air Force Academy Eisenhower Center for Space and Defense Studies, Publisher: Ambassador Roger Harrison,  https://www.usafa.edu/app/uploads/Space_and_Defense_9_1.pdf

 

  1. The Nuffield Council on Bioethics (2013). by the Medical Research Council, the Nuffield Foundation Novel neurotechnologies: Intervening in the brain

            http://nuffieldbioethics.org/wp-content/uploads/2013/06/Novel_neurotechnologies_report_PDF_web_0.pdf

 

  1. Calum MacKellar (2019). Cyborg Mind, What Brain–Computer and Mind–Cyberspace InterfacesMean for Cyberneuroethics, First published in 2019 by Berghahn Books, www.berghahnbooks.com https://www.berghahnbooks.com/downloads/OpenAccess/MacKellarCyborg/9781789200157_OA.pdf

 

  1. Jonathan D. Moreno (2006). Mind Wars: Brain Research and National Defense, Publisher: Dana Press, Magazine & Digital Media, New York City

https://www.scribd.com/book/404117011/Mind-Wars-Brain-Science-and-the-Military-in-the-21st-Century

 

  1. Aharoni E, Vincent GM, Harenski CL, Calhoun VD, Sinnott-Armstrong W, Gazzaniga MS, Kiehl KA. (2013). Neuroprediction of future rearrest. Proc Natl Acad Sci.;110(15):

      https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC3625297/

 

  1. Alston P. (1984). Conjuring up new human rights: A proposal for quality control. Am J IntLaw. 78(3) https://www.cambridge.org/core/journals/american-journal-of-international-law/article/conjuring-up-new-human-rights-a-proposal-for-quality-control/1AC7D7FEB228381048357D63CFB61B0D

 

  1. Armstrong BC, Ruiz-Blondet MV, Khalifian N, Kurtz KJ, Jin Z, Laszlo S. (2015). Brainprint: Assessing the uniqueness, collectability, and permanence of a novel method for ERP biometrics. Neurocomputing.;

http://www.blairarmstrong.net/papers/ArmstrongEtAl.15.Neurocomputing.Brainprint_personal.pdf